Da li te grize savjest?

Iako su dobri, ljudi svakodnevno čine raznorazne greške, a kada shvate da su pogriješili, uradili nešto loše, osjećanje krivice je ono što ih motiviše da odbace pogrešna ponašanja i da ih ne ponavljaju u budućnosti.

Priznanje greške i osjećanje krivice su veoma korisni. Razumijevanje ovog osjećanja je veoma važno za našu kolektivnu emocionalnu pismenost.

Kako se djeca ne rađaju sa idejom dobrog i lošeg, ona jednostavno nisu sposobna da dožive osjećanje krivice. Ono je socijalno osjećanje koje se razvija učenjem. Da bi dijete postalo sposobno da osjeti krivicu, potrebno je da ga roditelji nauče šta je dobro, a šta loše, da njegovo ponašanje ima posljedice po druge ljude. Ne samo da roditelji objašnjavaju već zabranjuju loša ponašanja, a podstiču dobra.

Kako malo dijete nije u stanju da stalno upravlja sobom, ono će, uprkos roditeljskim upozorenjima i zabranama, u nekim situacijama podleći iskušenju i učiniti nešto loše. Tada je potrebno da roditelji kazne dijete kako bi u sljedećem sličnom iskušenju osjećanje straha od kazne pomoglo djetetu da se suprotstavi želji za onim što je zabranjeno.

Ovakvo ponašanje roditelja je veoma važan dio vaspitanja, jer pomaže djetetu da razvije onaj dio psihe koji će mu omogućiti samokontrolu.

"Spoljašnji roditelji" i njihove poruke postaju neka vrsta "unutrašnjeg roditelja" koji pomaže mladoj osobi da upravlja sobom. Posljedica izgradnje ovog "unutrašnjeg roditelja" je mogućnost osjećanja krivice. Zato kada osoba procijeni da je uradila nešto što je loše, nepošteno, što je izazvalo patnju druge osobe, ona će početi da osjeća krivicu. Kao da se tada "unutrašnji roditelj" ljuti i kažnjava "unutrašnje djete".

Mučno osjećanje krivice snažno motiviše osobu da drugima prizna svoju grešku. To opisuju izrazi kao što su: "peče ga savjest", "grize ga krivica", "grizodušje".

Pored toga, krivica motiviše osobu da popravi grešku, ispravi njene posljedice ili nadoknadi štetu. Veoma važno je i to što osjećanje krivice motiviše osobu da se izvini onome ko je zbog njenog pogrešnog postupka patio. Na taj način osoba pokazuje da su joj drugi ljudi važni i da joj je važno kako se oni osjećaju.

Ukoliko je pogrešan postupak osobe razlog za kaznu, spoljašnje kažnjavanje je oslobađa od unutrašnjeg kažnjavanja i donosi neku vrstu spokoja, piše "Politika".

Priznavanje krivice pokazuje da je neka osoba dobra, da odbacuje svoje loše postupke, što za posljedicu ima da su drugi ljudi prema njoj manje agresivni u stilu izreke: "Ko prizna, pola mu se prašta". Priznanje poziva opraštanje, koje je nužno da bi se nastavio odnos sa osobom koja je pogriješila.

(MONDO)