Kažu da je bio pripit, možda i naduvan. Bradat, s dugačkom kosom, kada se pojavio ispred kuće, uplašio je žandarme, opisuje Mile Novaković predaju prvooptuženog u slučaju ubistva premijera Đinđića.
Bivši načelnik Uprave kriminalističke policije Srbije (UKP) Mile Novaković, koji je 2003. godine nakon ubistva premijera Srbije Zorana Ðinđića imao važnu ulogu u policijskoj akciji "Sablja", kaže da će ostati velika misterija gdje se duže od godinu dana skrivao Milorad Ulemek Legija, nekadašnji šef Jedinice za specijalne operacije Srbije (JSO) i organizator atentata na predsjednika vlade Srbije.
Novaković u razgovoru za "Kurir" detaljno opisuje kako je izgledala predaja prvooptuženog Ulemeka, šta se sve dešavalo tog dana, te kakve su sve nelogičnosti i propusti pratili taj čin.
"Ostaće velika misterija gdje se skrivao, ko su mu bili jataci, kada je došao u kuću u Filmskom gradu... Legija je, bez insistiranja da priča o tome, samo rekao da se sve vrijeme krio u kući, u tajnoj prostoriji, u koju je ulazio kroz plakar. Jedino je sigurno da je na dan predaje, 2. maja 2004. godine u popodnevnim časovima, izašao iz svoje kuće na ulicu i predstavio se obezbjeđenju Žandarmerije. Tog dana, njegova supruga Aleksandra je otišla s decom u posjetu rođacima u Vukovar, gdje je rođena, da bi iskoristila prvomajske praznike. Kad ona nije bila u kući, Legiju je opsluživao njen brat od strica. Živio je s njima. Zašto se Legija predao? Najvjerovatniji razlog je što više nije mogao da izdrži. Pukao je", tvrdi Novaković, pa objašnjava zašto tako misli:
"Veliki Legija je bio glavni u Beogradu. Mogao je da radi šta hoće, da lumpuje, puca u kafićima, pali, da otvara svaka vrata nogom, ako treba. Svuda, pa i u vladi. Bio je bog. A onda, godinu i po dana skučen i sabijen u nekoj zemunici, ne smije da proviri. To je, sigurno, bio raspad u njegovoj glavi. Njegov mozak to više nije mogao da primi. Politička promjena i signali koje je prepoznavao prateći medije, kao i moguće poruke koje je dobijao od saboraca i prijatelja, tog lijepog, sunčanog dana izvukli su ga iz pećine."
Bivši načelnik je potom opisao kako je izgledala Legijina predaja:
"Kažu da je bio pripit, možda i naduvan. Bradat, s dugačkom kosom, kada se pojavio ispred kuće, uplašio je žandarme. U strahu koji ih je blokirao, povukli su se nekoliko metara. Izvukli su pištolje i držali ga na nišanu. Aleksandrin rođak nije uspeo da ga zadrži. Panično je zvao Aleksandru: 'Izašao je ispred zgrade, hoće da se preda'. Ostavila je djecu, sjela u džip i pojurila nazad, tražeći da razgovara s njim, da pokuša da ga ubijedi. Odbijao je razgovor. Od žandarma je zatražio da zovu komandanta Žandarmerije Gurija, kaže im: 'Šta ste se usrali kao pi*ke?'".
Zna se da je potom odveden u sjedište MUP-a Srbije u Ulici kneza Miloša, da su tu bili, pored ostalih, tadašnji ministri policije i pravde Dragan Jočić i Zoran Stojković, šef BIA u to vrijeme Rade Bulatović...
"Tu je bio i direktor RTS Aleksandar Tijanić, sa zadatkom da tu predaju i prvu priču dokumentuje. Legija je dočekan na visokom nivou, poput najvažnijih državnih ličnosti. Prvo što im je rekao bilo je: 'Riješio sam vama da se predam, imam povjerenja u vašu vlast'. Mogu da zamislim to ushićenje i radost: veliki, nedodirljivi Legija ima povjerenje u našu vlast. Zaboravili su da razgovaraju sa organizatorom ubistva premijera Srbije Ðinđića, Stambolića, funkcionera SPO na Ibarskoj magistrali... Inače, odmah su pozvali i frizera, koji je tu, u kancelariji, sredio Legiju i pripremio ga za televiziju. Nisu htjeli da ga prikažu kao Sadama Huseina, čupavog, bradatog i nesređenog."
U Legijinu kuću niko prije toga nije ušao da potraži bjegunca, a Novaković objašnjava i zašto:
"Ovo je bio jedinstven primjer u policijskoj praksi da je uhapšen begunac broj jedan u istoriji našeg pravosuđa, a da se zabrani da uviđajna ekipa ode u kuću, nađe to navodno skrovište, foto-dokumentuje, potvrdi cijelu njegovu priču... Pitanje je šta bi se tu sve našlo... Tu bi se sigurno utvrdilo i koliko je boravio u kući. Međutim, odgovor iz vrha MUP je bio - 'Ma, to sada nije važno'. Niko nije razgovarao ni sa Aleksandrom, ni s rođakom koji ga je čuvao...", otkriva Novaković.
Mnogi su se pitali da li je Legija sklopio određene dogovore pri predaji.
"Iza zatvorenih vrata pao je veliki, neočekivani dogovor: 'Sve ću da vam ispričam o Ðinđiću, Čedi, Bebi, drogi, heroinu'. Razgovor je trajao do pred zoru. Oni nisu znali - ili nisu htjeli, vjerovatno ni ministar pravde Srbije - da je bila zakonska obaveza da Legiju predaju potražiocu i, u najkraćem roku, odvezu u CZ. Sa takvim licem, bez dozvole nadležnog organa koji je raspisao potragu, niko nije smio da razgovara", rekao je Novaković, ali kako dodaje, do dogovora na kraju ipak nije došlo:
"Nije mi jasno zašto Legija nije sklopio neki sporazum s državom, da dobije neke ustupke za porodicu i slično. Ne može da mu se smanji robija, ali mogao je vjerovatno da dobije neke ustupke, a da zauzvrat kaže sve. On bi mogao sve da razotkrije, da se konačno završi priča o ubistvima Stambolića, Ðinđića, Ćuruvije, na Ibarskoj magistrali... A dosta može da otkrije i nekadašnji šef DB Rade Marković", ističe on.
Dosta se očekivalo i od Legijinog pojavljivanja na sudu...
"To je tek bilo iznenađenje. Mislili smo da je Legija pametniji, da će da briljira na sudu. A on je počeo neku opširnu, smiješnu priču: da je, po nalogu Ðinđića i Čede, heroin koji je zaplenjen u policiji prenosio van zemlje, u Rumuniju, tako što su njegovi ljudi ronili ispod Dunava...", zaključio je bivši načelnik.
(