U kultnom dokumentarnom filmu o kriminalu devedesetih "Vidimo se u čitulji" pojavljuju se dvojica pod nadimkom Žuća, čak i u istom kadru, na sahrani Bojana Banovića.
Žuća koji je za Banovićem plakao je Zoran Dimitrov, pripadnik "voždovačkog klana", a ovo je priča o Ivanu Cvetkoviću Žući iz Skojevskog naselja. Kao i većina učesnika tog filma, odavno nije među živima.
Od "malih nogu" bio najbolji drug i "pobratim" Dejana Stojanovića Keke. Odrasli su zajedno. Žuća je često dolazio kod Keke u novobeogradski Blok 45.
Cvetković je uvijek kod sebe imao dva pištolja. Vozio je plavi "porše" pod koji su mu 1995. postavili bombu, ali je tada izbjegao smrt.
Ubijen je dvije godine kasnije, kada ga je jedan prijatelj pozvao u stan i tako mu postavio zamku. Kada je Žuća stigao, u stanu je bilo još ljudi. U jednom trenutku je otišao u toalet, a kada se vratio vidio je da mu nema torbice u kojoj su mu bili pištolji.
Tog trenutka je Žuća shvatio da je uletio u zamku.
Čovjek koji je bio umiješan u Žućino ubistvo, svjedočio je kasnije da se Cvetković "borio kao lav i da su ga jedva savladali i ubili".Vijest o ubistvu najboljeg prijatelja, Keku je zatekla u zatvoru. Kako se pričalo, Žućina smrt ga je veoma pogodila i morali su da mu daju ljekove za smirenje.