Skoro pola vijeka stara porodična misterija o placu na Divčibarama, kupljenom 1973. godine bez papira, dobila je neočekivan rasplet nakon što je porodica uspjela da pronađe naslednika i potvrdi vlasništvo.
Priča o jednom porodičnom placu na Divčibare, izgubljenom u vremenu i bez potrebne dokumentacije, nakon skoro pola vijeka dobila je neočekivan epilog.
Ono što je počelo kao gotovo zaboravljena porodična nedoumica iz 1973. godine završilo se pronalaskom nasljednika i razrješenjem imovinske misterije koja je decenijama tinjala.
Priču je na društvenim mrežama podijelio Strahinja, čija je objava izazvala veliku pažnju javnosti.
„Sve je počelo davne 1973. godine. Nićifor Tanasković, čovjek starog kova i tadašnji direktor škole u Brežđu, kupio je komad zemlje na Divčibarama od Milana Simovića. Papire nikad nije uzeo, jer mu je ta riječ bila zakon, a u poštenje i čast te porodice nije imao ni najmanju sumnju“, napisao je on.
Kako navodi, njegov djed je preminuo mlad, u pedesetim godinama, a dokumentacija nikada nije završena, zbog čega je porodica vremenom izgubila svaki trag o placu.
„Prošlo je skoro 30 godina od tada. Gdje li je dedin plac, ko je vlasnik i da li je tamo sada tursko kupatilo nekog hotela... ne zna ni sam Bog. Mamu je tištilo što živi u neznanju i što nije stigla svih ovih godina da pokuša da to otkrije“, naveo je Strahinja.
Potraga počela preko Instagrama
Kada su odlučili da pokušaju da pronađu zemljište, porodica je na Instagramu objavila sve informacije koje su imali — nadimak sina nekadašnjeg vlasnika i mjesto u kojem živi.
„Dojave su krenule da pršte. Ubrzo smo imali sve što nam treba da pronađemo dotičnog crkvenjaka iz Krčmara“, napisao je.
Već narednog dana krenuli su u selo gdje se njegov djed 1973. godine rukovao sa Milanom Simovićem prilikom kupovine placa. Nakon višesatne potrage i razgovora sa mještanima saznali su da u porodičnoj kući više niko ne živi, kao i da je sin Milana Simovića u međuvremenu preminuo.
Ipak, dobili su kontakt njegovog brata Staniše, za kojeg su vjerovali da je jedini mogući nasljednik.
„Simovići su pošteni ljudi“
Kako opisuje Strahinja, uslijedio je telefonski razgovor njegove majke sa Stanišom.
„Djed je bio direktor škole u Brežđu i puno je uradio za taj kraj, sazidao školu i kuće za nastavnike da ne bi odlazili iz sela. Sa reputacijom omanjenog seoskog Tita bilo je nemoguće da se Staniša ne sjeti djeda“, napisao je.
Na kraju je, kako tvrdi, Staniša potvrdio cijelu priču i priznao da plac pripada njihovoj porodici.
„I vratio nam čovjek plac i vjeru u čovječanstvo. Lijepo je djed rekao prije 50 godina — ne brinite za papire, Simovići su pošteni ljudi“, naveo je Strahinja.
Njegova objava brzo je postala viralna, a mnogi korisnici društvenih mreža poručili su da ih je priča podsjetila na neka druga vremena, kada su riječ i povjerenje vrijedili više od papira.
Ova priča danas ostaje kao podsjetnik na vrijeme kada je riječ imala snagu ugovora, ali i kao dokaz da se upornost i potraga za istinom, čak i posle mnogo decenija, mogu isplatiti.