EKSKLUZIVNO - ŽIVKOVIĆ O UBISTVU ĐINĐIĆA! Zorana je mogao da spase 1 papir! Pomenuo i Čedu, Legiju, Miloševića (VIDEO)

Nekadašnji premijer Vlade Srbije, i savezni Ministar unutrašnjih poslova Srbije ali i jedan od najbližih saradnika Zorana Đinđića, Zoran Živković, u ekskluzivnom intervjuu za MONDO govori u tome šta se desilo tog 12. marta 2003. kada je ubijen Đinđić, da li premijerovo obezbjeđenje smatra odgovornim i ko je po njemu politički nalogodavac. Živković govori i o tome ko je zapravo čuvao Đinđića, šta je Čedomir Jovanović tražio u Šilerovoj i zbog čega je premijer vlade Srbije morao da ide na pregovore sa JSO i Miloradom Ulemekom Legijom u Kulu.

Razgovor smo vodili par dana pred godišnjicu atentata, i to baš 9. marta, 31 godinu od velikih demonstracija u Beogradu i ne možemo a da ga ne pitamo da li je tog dana učestvovao u njima.

Devetog marta 1991. sam bio u Beogradu ali nisam učestvovao u demonstracijama. To što je tada radio Vuk Drašković na početku sa Vojislavom Šešeljom i tom ekipom mi je bilo potpuno neinteresantno. Pošto je Drašković držao monopol nad tim 9. martom meni je bilo bitno samo da niko ne strada. Naravno da mi se nije dopala reakcija režima ali nisam očekivao nešto mnogo od toga. To iskreno nije neki bitan datum u mom sjećanju.

Inače kad se pojavio Slobodan Milošević odmah mi se smučio. Gledao sam Osmu sjednicu SK u direktnom prenosu na TV-u. Kada sam čuo šta je tada Milošević govorio samo sam rekao da ne daj Bože da ovaj ludak postane nešto važno u državi. Htio sam da se učlanim u DS još decembra 1990. i to zbog Borislava Pekića jer je on bio moj omiljeni pisac. Nikad ga nažalost nisam upoznao. I taman da se učlanim ovi mi kažu da će DS kandidovati princa Tomislava Karađorđevića za predsjednika Srbije. Naravno čovjek je to odbio…

Zoran me je par puta zvao da se učlanim. Rekao mi je da im je potreban operativac na terenu. To mi je bio jedan motiv da se učlanim. Drugi je bio taj što je Srbija išla sve gore i gore. Najveći uspjeh smatram to što sam na Zoranov predlog nekoliko puta bio njegov zamjenik u stranci.

Koji su vam bili prvi utisci o Zoranu Đinđiću kada ste ga upoznali malo bolje?

Đinđić je stariji od mene 7-8 godina. Imao je on poslovnog duha kao i ja pa smo se tu dobro razumjeli, slušali smo sličnu vrstu muzike. Zoran je još tada bio čovjek kod koga se vidjelo ogromno znanje, koji je spreman da uči i dalje. On je engleski naučio za mjesec dana tako da je mogao da da intervju za CNN. Njemački je pričao od 40 miliona Njemaca, to su mi Njemci rekli. Naravno da je pravio greške, uostalom kao i svi mi, ali kada pogledamo šta je uradio za Srbiju to je nemjerljivo.

Zašto Srbija tih devedesetih nije prihvatala u većoj mjeri Đinđića, šta je bio kamen spoticanja?

Prije svega se radi o kampanji koja je vođena protiv njega – njemački špijun, američki špijun, NATO plaćenik, švercer… Taj njegov intelekt je smetao i kolegama iz opozicije. Smetalo im je to što je postojao čovjek koji je dva sata razložno mogao da priča o tome šta Srbija treba da uradi da bi bila normalna zemlja a da nije dovoljno da se kaže samo – ua Milošević. On je sa obije strane imao negativnu kampanju. Nije imao dobar marketing prije svega jer time nije želio da se bavi. Pred ubistvo je je imao rejting 6,7. Onda je umio u šali da kaže – znaš kad si u Srbiji popularan političar – onda kad si bivši… još ako te ubiju… Nažalost se to njemu desilo. Imao je mnogo protivnika. Nije kalkulisao nije pravio trule kompromise.

Zašto su ga sabotirali i ljudi iz opozicije?

Hajde da vidimo šta se desilo sa drugim ljudima iz opozicije. U to vrijeme su to bili Drašković, Šešelj… Posle je bilo očigledno da su bile sluge režima, sluge Miloševića. Koštunica je bio pola-pola, kao neki intelektualni Šešelj. Šešelj u kutijici sa mašnicom. Zato je bilo posle teško i napraviti te koalicije i sa Vukom 1996. i sa ostalima DOS. DOS je uspio iz mnogih razloga a prije svega jer nije bilo Draškovića.

Da li je po vama period kada je Đinđić bio gradonačelnik Beograda propuštena ili dobro iskorišćena prilika u političkom smislu da se nešto promijeni?

Bio je na tom mjestu veoma kratko. Postao je to zato što je takav koalicioni sporazum, a smijenjen je jer je bio u bojkot kampanji. Mi smo tada bojkotovali izbore. E onda smo posle tog bojkota imali predsjedništvo stranke i to je jedino predsjedništvo DS sa kog ne postoji zapisnik jer smo sebi rekli tako odvratne stvari. Ali koje su bile tačne. To je najveća greška koju smo uradili u istoriji DS.

Cilj je ostao i posle isti - pobijediti Miloševića?

Cilj je bio pobijediti Miloševića a to je nemoguće ako je Drašković tu. DOS je formiran tako što je i SPO bio u početku. SPO je onda tražio da 55 odsto kandidata na listi budu iz njegovih redova. I da naravno Vuk bude kandidat za predsjednika. To bi bio apsolutni poraz. Onda je najveća mudrost bila kako izbaciti SPO iz te koalicije a da ne ispadne da smo ih mi istjerali nego da su oni sami donijeli takvu odluku.

Nastavlja li se i posle 5. oktobra podmetanje nogu Đinđiću od strane dojučerašnjih kolega iz opozicije?

Da i to odmah već 6. oktobra. Tada  je bilo planirano da se raspusti DB i da se pohapse oni koji su već imali dokazana krivična djela. Barem da se smijene pa da se pokrene postupak. Koštunica nije dao četiri mjeseca da Rade Marković bude smijenjen.

Da li je moguće da niste mogli da ubijedite Koštunicu, da ga nadglasate? Vas je i matematički bilo više.

Ne možemo da ga ubiijedimo jer je on tada predsjednik Jugoslavije i nikakav DOS ne može da ga smijeni. Mogu jedino novi izbori.

Pa dobro ali kako niste uspjeli da ga ubijedite da griješi?

Zato što je to na ivici političkog autizma. On je rekao – ko ste vi, ja sam predsjednik, šta mi možete. I tako je to trajalo bez obzira na sve pristike. A sve što smo mogli da uradimo bez njega mi smo uradili. Jedan dio tranzicionih promjena nije mogao da se sprovede.

A kako reagujete kada Koštunica izjavljuje to što izjavljuje tokom pobune Crvenih beretki? Da li kažete - Ej, šta ovaj čovjek priča?!

Naravno ali smo se trudili da to javnost ne vidi jer time potkopavamo cijelu priču. Ako pobijedimo Koštunicu u javnom nadmetanju onda DOS puca naočigled miliona ljudi. Trudili smo se da ne bude sve na velika zvona. Naprosto nije se moglo brže i drugačije.

Kada se vratite unazad, da li je nešto ukazivalo na to da je postojao i promil šanse da Đinđić bude ubijen?

Bilo je analiza, i to nekih stranih službi urađene na naš zahtjev. Prve analize o njegovoj ugroženosti smo počeli da dobijamo 2001. Ti izvještaji su govorili da prijetnja dolazi od organizovanog kriminala koji je u vezi sa bivšim režimom.

U to vrijeme on je još uvijek u svom stanu na Studentskom trgu. Jednog dana mi je rekao kako su mu saopštili da je potrebno da se preseli na Dedinje u neku od rezidencija. Ja sam bio protiv toga jer sam znao da će odmah da kažu kako smo eto jedva čekali da se domognemo Dedinja. A onda dobijem izvještaj od jedne službe koji kaže kako od Studentskog trga do Nemanjine ima 40 mjesta koja su opasna u smislu ugrožavanja bezbjednosti štićene ličnosti. Onda ja odem kod Zorana i kažem mu – izvini. Bolje da nas ljudi pljuju 15 dana nego da ulazimo u ovakve rizike.

Ko je zapravo čuvao Đinđića?

Pa, to je ta ekipa koja je bila njegovo obezbjeđenje od 1997. Momci koji su bili oko njega su isti oni koji su ga čuvali iz vremena kada smo bili opozicija. Nisu imali policijsko iskustvo ali su gotovo svi preko Saveznog ministarstva policije na čijem sam čelu bio, poslati na edukaciju napolju.

Ali zar nije mogla neka procjena da se uradi pa da se donese odluka da se oni sklone a da oko Đinđića budu profesionalci?

Ti ljudi koji su direktno pored njega, oni koji otvaraju vrata, drže torbu, voze, ne mogu oni sami da sačuvaju bilo koga. Glavna suština u obezbjeđenju je ono što se ne vidi – prikupljanje informacija, iskustvo kako uraditi prevetivnu zaštitu. A ne kad neko već krene da puca. Nego ajde da se to spriječi. Ti momci nisu bili profesionalci, ali nisu oni krivi za to što se desilo Zoranu. Bizarna stvar – u vladu u Nemanjinoj se ulazilo u onaj atrijum gdje kad uđu kola, okolo niko ne vidi šta se tu dešava. E tamo su par dana pred ubistvo stavljene skele jer se taj dio fasade sređivao pa se 3-4 dana ulazilo na ona tzv. peta vrata gdje je Zoran ubijen. Propust je napravljen u tome što kod tih petih vrata nije stavljena neka barikada ako treba od papira ili tekstila samo da se ne vidi kad stane auto ko je izašao. U izvještaju Koraćeve komisije stoji koji su propusti doveli Zorana u veću opasnost.

Zoran je imao običaj da kaže – što bi neko pucao u mene kada može da me smijeni na izborima. Ali naravno nije on kriv.

Mi smo uspjeli da saznamo relativno brzo ko su izvršioci i da oni budu realtivno brzo pohapšeni i osuđeni. Ostaje to ko je to naredio i ko je bio politički inspirator. Meni je najlogičnije, iako to ne mogu da dokažem, da je inspirator bio klan Milošević. Da li on lično, porodica ili cijela ta banda oko njega… Oni su imali motiv jer im Zoran nije uništio samo Bambilend u Požarevcu već i njihov životni Diznilend. Imali su direktnu komunikaciju sa Legijom, poslali smo Miloševića u Hag, imali su dovoljno keša…

O tome kako je ubijen u smislu egzekucije je sasvim čisto. Priča o trećem metku nije tačna. Tu teoriju podržavaju neki momci koji su bili oko Đinđića ali to je pitanje njihove savjesti. To se dešava u puno situacija kad vam ubiju ličnost za koju ste vi bili zaduženi, gdje je vaš posao da poginete umjesto njega. E tad se javlja ta griža savjesti. Ja razumijem te ljude ali nikakva priča o trećem metku ne postoji.

Ako barem Đinđić nije shvatao da je ugrožen kako ste se vi kao njegovo okruženje potrudili da mu to objasnite? Kako se vi organizujete? Imam utisak da bi u nekoj drugoj zemlji gdje postoje podaci o tome da hoće da ubiju premijera gomila tjelohranitelja bilo sve vrijeme oko njega. Dodatno to što je imao povrijeđenu nogu pa se i otežano kretao.

Da ih je bilo 40 oko njega to ne bi moglo da se spriječi.

A kako ste se organizovali, šta se radili kada se desio pokušaj ubistva kod hale Limes?

Ja sam u to vrijeme bio u Americi. Čim sam čuo da se to desilo zvao sam Zorana ali mi se on nije javio. Javio se neko iz njegovog obezbjeđenja. I prvo je bila “neka budala koja ne zna da vozi” a posle sjutradan ispade da to baš nije tako. Čim sam se vratio došao sam kod Zorana. On je bio još sa štakom zbog povrede ligamenta. Rekao mi je da su mu rekli da je sve preduzeto i da je dodatno zaštićen.

- I kakav je tvoj osjećaj?, upitao sam ga.

- Evo da ti kažem… sinoć su mi bili sestra i zet u posjeti. Ostali su do pola 1. Nisu mogli da izađu iz dvorišta rezidencije jer je onaj čuvar koji je sjedio u blindiranoj kućici zaspao. A ne mogu da ga probude jer je to tako blindirano nego sam morao da zovem njihov Centar da oni pozovu njega da bi ga probudili.

Oni koji su bili zaduženi da se obezbjeđenje uradi su nas ubjeđivali da je ono podignuto na najviši mogući nivo. Ja sam siguran da niko namjerno nije opstruisao to, ali mislim da su neki to olako sve shvatili. Vidite, Zoran je ubijen u srjedu a za naredni ponedeljak 16. je trebalo da bude izabran Savjet ministara državne zajednice SCG gdje je trebalo da ja budem izabran za ministra odbrane. To je bilo bitno da bismo znali sa čije je strane vojska. Mi od 5. oktobra ni Zoran ni mi kao DS ne kontrolišemo vojsku. Tamo su Koštunica i Crnogorci.

Ne mogu da se otmem utisku da je Đinđić ostavljen sam. Evo sada mi kroz glavu prolazi ona scena kada on odlazi u Kulu na pregovore sa JSO. Šta će predsjednik vlade na pregovorima sa JSO i Legijom?

Evo kako je to bilo. Okupljamo se u vladi – ministar unutrašnjih poslova, načelnik javne bezbjednosti, komandant Žandarmerije, ja… Tema je pobuna JSO. Zoran pita šta možemo da uradimo. Rečeno mu je da su oni profesionalci koji imaju iskustvo u ratovima i da svakako ne vrijedi slati na njih policajce koji su završili srednju u Kamenici. On se onda obraća Goranu Radosavljeviću Guriju ispred Žandarmerije. Guri kaže – ako naredite ja ću krenuti na njih ali teško da mogu da ubijedim moje, svi smo zajedno mi bili na tim ratištima, on je meni spasao život, ja njemu… I Zoran presječe i kaže – idem ja. I tako je otišao.

Pa dobro, ali što ste ga pustili?

Ali nema rešenja. Može sa njim do Kule da ode 100 hiljada pod oružjem ali tamo u kancelariju on ulazi sam a preko puta njega sjedi Legija.

Da li je Legija tražio da hoće da razgovara isključivo sa Đinđićem ili je to Zoranova procjena da je on taj koji bi trebalo da bude tamo?

Legija je tražio razgovor sa Zoranom jer su oni kao ugroženi od strane načelnika DB-a. A znaju se jer smo, da bismo smanjili šanse da padne krv 5. oktobra, morali sa Legijom da napravimo nekakav dogovor, kao što smo uradili sa mnogima iz vojske i policije. U Kuli je postignut dogovor. Zoran je čak i smijenio neke iz DB-a. A sve je to zato što mi nismo realno imali oružanu silu koja njima može da se suprotstavi tako što će biti njih hiljadu i nešto pohapšeno. Od njih hiljadu i nešto 80-90 posto su ok momci, ali oni slušaju svog starješinu.

E kad je počela “Sablja”, kad smo hapsili tamo onda sam doveo i načelnika Generalštaba vojske. Ne da učestvuje u tome već samo da spriječi ako ovi pokušaju da dižu helikoptere ili tako nešto. Osvajanje Kule tada je bilo kao oslobađanje Vavilona. To je bilo na ivici rata. Kad je Zoran ubijen, Guri je došao i ja ga pitam šta sad a on mi kaže – e sad nema granice. Razumijem ga. Razumijem i njegove ljude.

Na kratko samo da se osvrnemo na najbliže okruženje Zorana Đinđića u kome su između ostalih bili i Čedomir Jovanović i Vladimir Beba Popović. Vi ste u nekoliko intervjua govorili da znate da Jovanović ide u Šilerovu… Objasnite mi ako postoje informacije ko može da ugrozi premijera, šta će onda Jovanović u Šilerovoj?

Kad je suženo na to ko je spreman na tako nešto, a to je postalo jasno kada je Čume postao svjedok saradnik, tada sigurno ni Čeda ni Beba nisu imali kontakte sa Zemuncima. Prije toga je Zoran došao na ideju da neko treba da ima komunikaciju sa njima za slučaj ako nešto muvaju. E sad neki od njih su to shvatili kao da treba da se druže sa njima, da se kupaju po tim bazenima… Ja sam inače bio protiv toga da Beba bude u službi PR. Zoran me nije poslušao. Ali ga je gurnuo od sebe januara 2003. a i Čedu je po sistemu – ajde dečko smiri se malo. Čeda je imao veliki talenat za politiku ali ga je potrošio na potpuno pogrešnu stranu. Naravno ne optužujem nijednog od njih dvojice za ono što se desilo Zoranu.

Gdje vas zatiče vijest tog 12. marta 2003. da je pucano na Đinđića?

Tog dana mi supruga javlja, koja je radila kao republički sekretar za zakonodavstvo, da su pucali na Zorana. Vraćam se sa Slavije u dvorište vlade gdje momci još drže uperene puške ka Geozavodu. Ulazim na ta peta vrata i vidim krvave fleke metar u prečniku. Utrčavam u Zoranovu kancelariju, sretnem njegovu sekretaricu i vidim da je neko zlo. Ona mi kaže da je odvezen u Urgentni što je takođe ukazivalo da su stvari mnogo loše jer po protokolu predsjednik vlade bi trebalo da ide na VMA-a.

Dolazim u Urgentni i u tom trenutku vidim Zorana kako ga na kolicima guraju iz jedne u drugu ordinaciju. Još uvijek mu nisu stavili čaršav preko glave… Ja sam obavijestio njegovu suprugu i majku, rekao sam im da se još ne zna. Mada smo znali. Rekao sam im da popiju nešto za smirenje… Njima je na kraju istinu saopštio ljekar koji je liječio Zoranovu djecu, inače se radi o Čedinom tastu.

Vraćam se posle u vladu, ulazim u jednu kancelariju u kojoj sam išutirao sve što je moglo od namještaja, isplakao se i izašao posle 15 minuta. I onda je već krenulo da se vidi šta dalje… Sve što smo preduzeli posle, i cijela istraga i akcija “Sablja”, sve je to sprovedeno odlično ali nažalost to nije moglo da vrati Zorana.