Bračni par Beronja prije tri godine spakovao je kofere i zamijenio grad za selo u potrazi za mirnijim životom.
Trend da mladi, u potrazi za poslom i maštajući o boljem životu, bježe iz sela u gradove, potpuno su "poremetili" Blaženka i Goran Beronja. Oni su, prije tri godine, napustili posao u Novom Sadu, on u knjižari, ona u marketinškoj agenciji. Spakovali su kofere i odlučili da svoje korjenje puste na salašu između Bezdana i Bačkog Monoštora, pišu "Novosti."
Blaženka je studirala engleski jezik u Sarajevu, poslije upisala sociologiju na Univerzitetu u Novom Sadu, a sada se "prekvalifikovala" i mijesi rezance, lenje pite, pravi sokove od šumskog voća, muze francuske koze, i hrani koke daltonke.
Prostrano imanje graniči se sa Nacionalnim parkom "Gornje Podunavlje". U toj divljini i ljepoti, na "Naninom salašu", Blaženka i Goran dočekuju turiste i prijatelje iz grada. Posjednu ih na bale slame, a domaće sokove i rezance služe na stolu od paleta.
Knjižar, džez kompozitor i muzičar, Goran, kaže da su im mještani iz Bezdana mnogo pomogli da se snađu u novoj sredini. Naročitu zahvalnost duguju prijatelju Mikcu koji je tu uvijek kad treba da se odradi neki posao sa traktorom i ostalom mašinerijom.
"Meni je jasno zašto mladi odlaze iz sela, ali mi smo shvatili da ćemo ovdje, ipak, više dobiti, nego što smo izgubili", priča Blaženka.
"Radili smo oboje naporno do kasno u gradu, i skoro se uopšte nismo viđali. Osim toga, bili smo pod ogromnim stresom. Shvatili smo da nema tih para koje nam mogu nadoknaditi činjenicu da sada po cijeli dan uživamo dok radimo ili se odmaramo zajedno", kaže ona.
Ljudi nas pitaju za savjete, ali ne postoji nikakav recept kako se odvažiti za život na selu. Nosim čizme i muzem koze, ali čovjek može biti srećan i u ovakvim uslovima. Nama jednostavno nije bitno da li smo u Njujorku ili na salašu. Važno je da se volimo. Živimo skromno, ali napravili smo neki naš fazon. Drago nam je što smo postali dio čuvara kulturne baštine", zadovoljno kaže za list Blaženka.
Ispred kuće "niče" ograda. Džakovi natovareni zemljom, poslagani jedan na drugi, još ne liče na zid, ali Blaženka objašnjava da je to starinska vrsta gradnje, ali na nov način.
"Ostalo nam je još da džakove zaštitimo glinom i plevom, a poslije mogu da se prekreče. To je jeftina gradnja, od materijala koji su svima na selu dostupni", objasnila je domaćica.
Ne kažu džabe stari da žena drži tri ćoška u kući, a muž jedan. Ta podjela posla je u selu još izraženija. Blaženka priča da je naišla na podršku mještanki.
"Jedna žena, kada me je vidjela kako pravim medenjake u obliku vojvođanskih kućica, rekla je sebi "vidi nju, gradska cura, kako mijesi, a ti se žališ kako nemaš posla. Ako sam samo jednu od njih podstakla da se bave nekim hobijem, ili da počnu da zarađuje od svojih veština - srećna sam", kaže Blaženka.
(MONDO, foto: Guliver/Getty Images/Thinkstock)