I danas još nije rasvetljena sudbina 975 osoba, od toga 674 civila, među kojima je 331 žena.
U Srbiji i Republici Srpskoj sutra će biti obeležena 17. godišnjica stradanja Srba u vojnoj operaciji "Oluja" u kojoj su hrvatske oružane snage, u sadejstvu s muslimanskim snagama susedne Bosne i Hercegovine, ubile ukupno 2.650 i u egzodus naterale 340.000 ljudi.
U "Oluji" je na prostoru bivše Republike Srpske Krajine poginulo i nestalo blizu 2.000 Srba i proterano oko 220.000, a u akciji "Maestral" koja je bila njen produžetak, hrvatske oružane snage u sadejstvu sa Petim korpusom muslimanske armije, ubile su još 655 i prognale oko 125.000 srpskih stanovnika s područja 13 opština u BiH.
Vojna operacija "Oluja" predstavlja najmasovnije i jedno od najsurovijih etničkih čišćenja izvršenih u ratovima na prostorima bivše SFRJ u kojoj su oko 62 procenta žrtava bili civili.
Prema podacima "Veritasa", od 1.922 žrtve na području Krajine, 546 ili 28 odsto su žene, od toga su dve trećine starije od 60 godina. Ubijeno je i 19 osoba do 18 godina starosti, od toga devetoro dece uzrasta do 14 godina, dok je bez roditelja ostalo 1.772 dece.
I danas još nije rasvetljena sudbina 975 osoba, od toga 674 civila, među kojima je 331 žena, dok Hrvatska i dalje izbegava ekshumacije iz poznatih grobnih mesta sa najmanje 413 posmrtnih ostataka i oteže identifikacije 263 ekshumirana, saopštio je "Veritas".
Operacija "Oluja", koja je dovela do pada bivse RSK, prema prvostepenoj presudi Haškog tribunala hrvatskim generalima, predstavlja "udruženi zločinački poduhvat" s tadašnjim predsednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom na čelu, čiji je "cilj bio prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva i naseljavanje tog područja Hrvatima".
Hrvatska je ovu operaciju preduzela, uprkos tome što je na sastanku u Ženevi, a zatim i u Beogradu, srpska delegacija prihvatila predlog međunarodne zajednice o političkim pregovorima na osnovu Plan Z-4 za mirnu reintegraciju Krajine, koji je Srbima garantovao političku autonomiju, a uz čvrste garancije da će poštovati primirje i da to područje neće biti napadnuto.
Hrvatske oružane snage su, međutim, dan kasnije, 4. avgusta 1995, izvršile agresiju na srpsku oblast Krajina pod zaštitom UN.
Napad je počeo oko pet sati ujutro artiljerijskom vatrom po Kninu, tadašnjem sedištu RSK, a istovremeno je napadnuta većina drugih gradova i sela u Krajini.
Knin je ceo dan bio pod artiljerijskom paljbom, poginulo je oko 30 civila, a tog i narednog dana na grad je palo blizu 4.000 projektila. Oko 1.000 civila je potražilo zaštitu u bazi Unprofora, dok je većina stanovnika krenula u egzodus prema Republici Srpskoj i Srbiji.
U agresiji na područja Banije, Korduna, Like i Dalmacije, na kojima je tada živelo 230.000 Srba, učestvovalo je oko 138.500 pripadnika hrvatskih oružanih snaga i Hrvatskog veća odbrane iz susedne BiH, uz sadejstvo oko 15.000 snaga muslimanske Armije BiH.
Prema izveštaju hrvatskog Helsinškog odbora za ljudska prava, hrvatske snage su četiri dana "neselektivno granatirale civilna naselja u kojima nije bilo vojnih ciljeva, pljačkale i uništavale imovinu Srba".
Kolonama srpskih izbeglica muslimanska armija je blokirala puteve, a pripadnici hrvatskih snaga ubili su oko 400 civila koji su automobilima i traktorima bežali iz zone sukoba. U napadima je korišćena i avijacija.
Izbeglice su kamenovane prilikom prolaska pored naseljenih mesta, dok su Srbi koji su ostali u svojim selima, većinom stariji ljudi, bili izloženi nasilju hrvatskih vojnika i policajaca.
Oko 400 ljudi je ubijeno u vlastitim kućama, oko 700 je likvidirano posle završetka borbenih dejstava, a 3.200 koji nisu hteli ili nisu mogli da napuste ognjišta, na silu su internirani u logore za civile.
U oružanom sukobu s daleko nadmoćnijim i brojnijim neprijateljem u kome je omer snaga bio 7:1, otpor oko 31.000 pripadnika Srpske Vojske Krajine bio je slab i kratkotrajan, pa je slomljen posle četiri dana - 7. avgusta.
Prema podacima "Veritasa" od ukupnog broja žrtava, do kraja avgusta su ubijene 1.764 sobe - u proseku 68 dnevno, dok izveštaji vojnih posmatrača UN kažu da je spaljeno 22.000 srpskih kuća i drugih objekata, pri čemu nisu pošteđeni ni crkveni, istorijski, antifašistički i spomenici kulture.
Prema popisu Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, po završetku "Oluje" na području nekadašnje RSK ostalo je manje od 8.500 Srba, uglavnom starijih i nemoćnih osoba.
Savet bezbednosti UN, osim verbalne osude, nije izrekao nikakve sankcije Hrvatskoj, a vlasti u Zagrebu tvrde da su vodeće svetske sile odobrile napad na Krajinu uz uslov da akcija bude "munjevita i bez masovnih zločina".
Za ratne zločine za vreme i nakon "Oluje" osim dvojice hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača niko nije osuđen, pa ni njihov kolega Ivan Čermak kome se takođe sudilo u Hagu.
"Oluja" je bila završna operacija u ratu 1991-1995. tokom kojeg je u Hravtskoj ubijeno i nestalo ukupno blizu 7.000, a proterano 404.887 Srba, od toga 141.887 iz gradova van ratnih dejstava.
Za proteklih 17. godina na ognjišta u Hrvatsku se trajno vratilo samo 57.000 izbeglih i prognanih Srba.
Prema podacima "Veritasa", od 1996. do 2006. godine u etnički motivisanim napadima je ubijeno najmanje 70 Srba, uglavnom povratnika, a njihove ubice u pravilu ostaju neotkrivene, dok je 13 povratnika izvršilo "samoubistva" pod veoma sumnjivim okolnostima.
(Tanjug)