Marija Milošević, ćerka Slobodana Miloševića, je u jednom velikom intervjuu govorila o detaljima posljednjeg razgovora sa ocem, da li bi se ikada vratiti u Srbiju, zašto se ne viđa sa majkom i bratom...
U jednom od retkih intervjua, koji je dala 2019. godine, ćerka bivšeg predsjednika Srbije i Jugoslavije Slobodana Miloševića, Marija Milošević, je otkrila šta se dešavalo one noći kada su došli u vilu Mir da hapse Miloševića, zbog čega se učlanila u SRS i da li bi se ikada vratila u Beograd. Marija je govorila i o vremenu vlasti Slobodana Miloševića i Mire Marković, gdje je bila tokom bombardovanja 1999. godine, šta misli o devedesetim, ratovima, inflaciji, SPS i Miloševićevim naslednicima, kako je doživjela 5. oktobar...
Marija Milošević je napustila zemlju još davne 2001. godine i preselila se u svoju kuću na Cetinju. Otišla je odmah nakon što je Milošević izručen Hagu, od tada živi u Crnoj Gori i prilično je, kako je jednom prilikom priznala, razočarana odnosom Srbije prema njenoj porodici i zato ne namjerava da više ikad dođe u Beograd. Mještani su tvrdili da ne želi ni sa kim da priča, rijetko izlazi u dvorište, a još rjeđe podiže roletne. U jednom dijelu intervjua dotakla se toga šta se zapravo desilo sa njenim ocem, po njenoj verziji.
Njen intervju prenosimo u cjelosti:
Od 2001. godine ste u Crnoj Gori. Kako živite, čime se bavite?
"Meni je, u stvari, strašno žao što sam se uopšte rodila u Beogradu 1965. godine i tamo provela svojih prvih 36 godina. Stalno maštam o tome kako bi bilo divno da tatini roditelji nikada nisu otišli odavde i da je tata bio na moru te godine kad je upoznao mamu, a da je mama došla na ljetovanje i da su se oni zaljubili i da je mama ostala ovdje s tatom. Isto bismo se rodili Marko i ja, i svi bismo bili danas srećni i zajedno".
Jednom ste kazali da nikada više nećete doći u Srbiju. Da li ostajete pri tome?
"Da".
Jeste li vi to ogorčeni na Srbiju?
"E, na ovo pitanje treba da objavim knjigu 'Zašto sam ogorčena na Srbiju'".
Govorili ste svojevremeno, tačnije 2001. godine, da je neko davao pet miliona dolara da vaš otac, bivši predsjednik Srbije i Jugoslavije Slobodan Milošević, bude uhapšen i izručen Hagu...
"Nisam to ja rekla. O tome se pisalo mnogo. O tome je tadašnji američki ambasador Vilijam Montgomeri napisao i knjigu. Ukucajte u Gugl 'pet miliona dolara za Slobodana Miloševića' i izaći će vam mnogo rezultata, kao 'hapšenje Miloševića DOS naplatio pet miliona dolara', 'za hapšenje Slobe uzeli 30 miliona dolara', 'zemunci htjeli da Slobu prodaju za pet miliona dolara'...".
Mislite da Milošević nije trebalo da se preda?
"Pa on nije uopšte uhapšen zbog Haga. Navodno je uhapšen zato što je novac od carine dao tekstilnim i metalskim radnicima, prema optužbama tadašnjeg upravnika carine Mihalja Kertesa. A tata je dobio garancije od Vojislava Koštunice, Zorana Đinđića i Milana Milutinovića da neće biti izručen nijednom stranom sudu. To je tako bilo. A onda je, negdje u junu 2001, dobio optužnicu od haškog suda, koju nikada nije uzeo. Ostala je tamo da visi u beogradskom zatvoru kad su ga tog popodneva na srpski vjerski praznik Srbi kidnapovali i neustavno izručili haškom sudu".
Kada ste ga posljednji put vidjeli, čuli? Šta vam je tada rekao?
"U petak uveče, 10. marta 2006. godine, čuli smo se. Rekao mi je: 'Sjutra ću ti se javiti ranije, jer je subota'. Nije se javio. (Milošević je umro 11. marta 2006. godine).
Da li i vi, kao i neki drugi, sumnjate u zvanične podatke o uzroku njegove smrti?
"Da".
Zašto?
"Sve u vezi s tim je vrlo sumnjivo, počev od toga da njegov tanjir nije smjeo da se pomiješa s drugim, iako je u svim tanjirima bila ista hrana, pa do toga da 'te večeri nisu radile kamere'. Prije dvije godine je objavljena knjiga 'Anatomija sudskog ubistva', koju je napisao profesor Vukašin Andrić. On je bio na čelu međunarodnog konzilijuma sastavljenog od ljekara iz Srbije, Rusije i Francuske koji su 2005. godine pregledali tatu".
Tu se tvrdi da je Milošević otrovan...
"Profesor Andrić u toj knjizi tvrdi da je tata otrovan droperidolom, lijekom koji je anestetik i koji 'može izazvati ozbiljan rizik od tahikardije i smrti. Droperidol se može dati pacijentu intravenozno, ali kako dolazi u ampulama, može se ukloniti vrh ampule i sipati u hranu. Droperidol vrlo brzo prodire kroz čitavo tijelo, treba mu manje od dva sata po nekim izvještajima', piše u knjizi. Takođe, 'ako se tome doda neobjašnjivo dugo odlaganje dolaska mrtvozornika (šest sati čekanja) i još četiri sata do prebacivanja do mjesta gdje će biti sljedećeg dana obavljena autopsija - kada se, dakle, sve te okolnosti uzmu u obzir, svaka razumna osoba bi se zapitala da li je ovakvo kašnjenje unapred smišljeno kako bi se inkriminisane supstance degradirale i nestale iz tijela', piše profesor Andrić. A francuski vojni ljekar, pukovnik Patrik Bario, kog Andrić citira u svojoj knjizi, između ostalog kaže: 'Ovo je nesumnjivo sudsko ubistvo uz pomoć ljekara, odnosno - medicinski potpomognuto sudsko ubistvo'. A da je droperidol bio prisutan, potvrđeno je tokom toksikoloških analiza urađenih u Institutu za sudsku medicinu Univerzitetske klinike u Bonu, a rezultat analiza je stigao tek dva mjeseca kasnije - 11. maja 2006. godine".
Vi niste bili za to da on bude sahranjen u dvorištu kuće u Požarevcu?
"Nisam. Mislim da niko od nas, ni živ ni mrtav, ne treba da bude u Srbiji. Ima latinska poslovica koja kaže: 'Nezahvalna domovino - ne zaslužuješ ni kosti moje!'".
Javnost je duboko podijeljena kada je riječ o vašem ocu. Dok je on za jedne heroj, za druge je zločinac...
"Naravno. Javnost je uvijek i oko svega podijeljena. A gdje nije tako? Svuda ima i jednih i drugih. I ne samo u politici nego baš u svemu. A što je neko poznatiji i uspješniji u svom poslu, to ima više i onih koji ga vole i onih koji ga mrze. Dajte mi ime nekog vrlo popularnog i uspješnog a da ga pritom svi vole".
Gdje je, prema vašoj ocjeni, on griješio?
"Pogriješio je što je uopšte bio predsjednik te zemlje. Biti predsjednik Srbije je posao iz pakla. Koji procenat ljudi koji su u nekom trenutku vodili Srbiju je doživio duboku starost ili koji procenat uopšte umre prirodnom smrću?".
Jednom ste rekli da su Miloševićevi prijatelji i saradnici zapravo uglavnom bili "kukavice, koristoljubivi, nepošteni, dvolični, beskrupulozni prevaranti", te da posle 5. oktobra 2000. nisu ni promijenili ram na zidu, već su samo ugurali drugu sliku i ogradili se od njega govoreći da su ga jedva poznavali. Na koga tu mislite?
"Ne sjećam se da sam to rekla, ali očito da jesam, jer liči na mene, a tako i mislim. Takvi su ljudi. Rade takve stvari. Sjećam se kad krajem osamdesetih godina nije moglo da se hoda od pobacanih slika druga Tita, ramova i stakla svuda po hodnicima i stepeništu u zgradi 'Politike', gdje sam tada radila. To mi je bilo potresno. Dakle, ljudi su, nažalost, mahom takvi".
Kako ste doživjeli 5. oktobar 2000. i pad vlasti Slobodana Miloševića?
"Pa bilo je, najblaže rečeno, neobično da gori Savezna skupština. I u njoj izborni rezultati. A demonstracije ko demonstracije. Toliko ih je bilo. A to je bio državni udar. Države treba da nauče da se brane od udara na sebe. Neke to odlično znaju. Ona nije".
Ostale su nedorečene i priče o tome gdje ste vi bili tokom bombardovanja Srbije 1999. Je li tačno da ste bili u Africi?
"Klub se zvao 'Košava', a ne 'Afrika'. Nalazio se u zgradi Bitefa. Sve vriijeme sam bila tamo sa ostalima s Košave koji su tamo željeli da budu od kada smo se iselili iz zgrade, koja je kasnije i bombardovana, a program smo emitovali s druge lokacije. A što se Afrike kao kontinenta tiče, tamo nikad nisam bila".
Na kraju, s ove distance, možete li reći ko vas je, posle svega, najviše razočarao?
"Nikola Antić. Moj bivši najbolji drug, kum, podstanar, po zanimanju ginekolog. Prevarant. Doduše, nije nikakva posebna umjetnost prevariti najboljeg prijatelja, nekog bliskog, nekog ko ti vjeruje, ali jeste posebna prljavština. A trebalo je da mi bude neki znak upozorenja to što se posle 5. oktobra nije javljao dvije godine. Uplašio se. I brzo se zbližio s nekim ljudima iz DOS. Posle DOS, opet se brzo zbližio s ljudima iz SNS. Njemu je, u stvari, potpuno svejedno ko je na vlasti, samo mu je važno da je blizu vlasti. Doduše, ima takvih ljudi, ali ja nisam na vrijeme znala da je on takav. Niti se bori za neku vlast, niti ga interesuje neka ideologija. Samo će se priključiti onima koji su se čvrsto ustalili na vlasti. Drug Tito je na Osmom kongresu Partije lijepo rekao: 'Nama u Partiji ne trebaju oni koji su u Partiju ušli iz nekih svojih interesa'".
Imali ste problema sa stanom u Beogradu - prijatelj vam ga je takoreći ukrao. Kako se završio taj slučaj?
"Nije ga 'takoreći ukrao', nego ga je ukrao. I nije mi prijatelj. Prijatelji to ne rade. To je ona osoba o kojoj pričam odgovarajući na pitanje ko me je najviše razočarao - Nikola Antić, koji je u mom stanu držao ginekološku bolnicu i koji me je molio da mu prodam svoj stan da bi ga spojio sa svojim, koji se nalazi tačno iznad mog stana, da bi proširio bolnicu koja je već radila na toj adresi. A posle toga mi je mahinacijama sa svojim ljudima taj stan ukrao".
I dalje se govori o tome da se vaša porodica enormno obogatila devedesetih. Šta je istina?
"Ti što to govore bi se vjerovatno obogatili da su bili na našem mjestu zato što projektuju sebe i pretpostavljaju da i mi radimo ono što bi oni uradili. U psihologiji se to zove projekcija, a narodna mudrost jednostavno kaže: 'Lopov za svakog misli da je lopov'".