Srpska pravoslavna crkva proslavlja danas Svetog Andreja Prvozvanog, prvog sledbenika i prvog apostola Hristovog, koji je stradao na krstu zbog odanosti novozavjetnoj vjeri.
Prema predanju, Sveti Andrej bio je stariji brat Svetog apostola Petra i učenik Svetog Jovana Krstitelja, a Jevanđelje je propovijedao u Vizantiji i Trakiji, u dunavskim zemljama, a potom u Rusiji i oko Crnog mora, u Epiru, Grčkoj i Peloponezu, gdje je stradao.
Svojim čudesnim moćima iscelio je mnoge bolesne, među kojima i ženu carskog namjesnika u gradu Patri, koju podiže iz postelje, te je ona prihvatila hrišćansku vjeru.
Zbog toga se silno razgnijevio namjesnik Eteata i naredio da se Sveti Andrej razapne na krst i izbode kopljima, što je i učinjeno. Ali ni tada nije odustao Sveti Andrej, već je tako ranjen i izmučen i sa krsta dijelio narodu korisne pouke, propovedavši vjeru hrišćansku.
Usrdno se moleći Bogu, svoju dušu mu je predao u 62. godini. Kako je za života isceljivao uboge i bolesne, tako je nastavljeno i nakon njegove smrti djelovanje njegovih čudesnih moštiju, kažu predanja.
Svetiteljeva glava sad se nalazi u Rimu, a jedna ruka u Moskvi.
Prema narodnim vjerovanjima, Sveti Andrej se smatra zaštitnikom velikih životinja.
Sa njima razgovara, a one su mu pokorne. Nekada su cigani mečkari slavili Andrijevdan, vjerujući da ovaj svetac kroti medvjede kao pse, a da svijetom putuje jašući na ovoj zvijeri.
Uoči Andrejevog dana, kuvao se kukuruz za medvjede, ili poseban kolač - mečkina pobojnica, kojim se tobože zavezivala čeljust medvjedu, da ne kolje stoku.
Po planinskim selima običaj je da mečkinu pobojnicu, djeca rano odnesu na "mečkina mjesta", da medvjedi ne kolju stoku. Vjeruje se da na taj dan medvjedi ne čine štetu i ne diraju ljude, i da zato tada ne valja ići u lov na njih.
Vodeničari skupljaju priloge u brašnu, od koga prave „hljeb za mečku“, za koji tvrde da ostaje svjež godinu dana.