SPC slavi danas Svetih četrdeset mučenika, dok narod praznuje Mladence. Evo koji običaji su vezani za ovaj dan, kao i šta znače vijenci koji se u crkvi stavljaju na glave mladenaca...
Praznik Mladenci u hrišćanskoj crkvi, pa tako i SPC, posvećen je uspomeni na stradanje mladih vojnika koji su položili život za vjeru Isusa Hrista 320 godine. Ovaj praznik je u crkvenom kalendaru obilježen crnim slovom.
Crkveni praznik je, kao i mnogi drugi, nakalemljen na paganski, jer još su se drevni Kelti, Rimljani i Egipćani od 1. do 21. marta molili su se trostrukim božanstvima ne bi li dobili ljubav ili moć.
Naš narod je taj dan uzeo kao praznik na koji mladi supružnici (mladenci) u svome domu primaju goste, a ovi im donose poklone i na taj način im pomažu na početku njihovog života u bračnoj zajednici.
Ovakav način praznovanja Mladenaca je najprije održavan u gradu, a kasnije ga je prihvatilo i selo.
Tu važi pravilo reciprociteta - "oni su bili kod nas, moramo i mi kod njih" - materijalni pokloni su potpuno zamijenili sve druge i ljepše strane običaja.
U "teoriji" na Mladence moraju doći svi koji su bili na svadbenom veselju.
Čak i oni koji su bili pozvani na svadbu, a nisu joj prisustvovali, obavezni su da dođu na Mladence. Međutim, u praksi je to drugačije. Bračnom paru koji slavi Mladence u goste uglavnom dolazi najuža porodica i prijatelji.
Međutim, postoje i restoranska slavlja Mladenaca. A taj događaj već iziskuje drugačiji bontom - poziv, dolazak u predviđeno vrijeme, kafanski jelovnik...
Svi ovi banalni "običaji" tek su sjenka onih pravih, utemljenih u kulturi i tradiciji, koji nam daju neprekinutu vezu sa precima i postojbinom.
A PRAVI RAZLOG JE MNOGO DUBLJI I ZANIMLJIVIJI
Mladenci su se u davna vremena slavili na dan proljećne ravnodnevnice koja može biti 19, 20. ili 21. derikože (marta). Kako to nije zgodno za crkveni kalendar, datum je fiksiran na 22. mart.
Sve slovenske rodnoverne zajednice obilježavaju proljećnu ravnodnevncu. To je jedan od četiri najbitnija rodnoverna praznika. Naš praznik Mladenci sličan je istočnoslovenskom prazniku Maslenica.
Na praznik ravnodnevnice ukazuje i narodni običaj paljenja vatre uveče na Mladence, jer paljenjem vatre pomažemo Suncu da ojača i pobijedi tamu i pomažemo danu da postane duži od noći. I drugi običaj ukazuje na smrt zime" - paljenje lutke od slame simboliše smrt Morane (zime) i rođenje Vesne (boginje proljeća). Pepeo od spaljene lutke u nekim krajevima se zakopovao u zemlju – oranicu ili pod snijeg (ukoliko se nije otopio). Smatralo se da će obezbijediti bolje prinose, odnosno, veću plodnost.
Za Mladence su vezani i običaji tjeranja zmija, negdje čak Mladence nazivaju „zmijskim danima“. Zmija je, opet, u vezi sa kultom predaka jer "u zmiji je inkarnirana duša umrlih predaka. Zmija odgovara htoničnom - starijem i praslovenskom mitološkom supstratu...“ (Sreten Petrović/Sistem srpske mitologije).
Sa mrtvima, tj, precima su vezani i mladenčići. Običaj je da žene ujutro na Mladence mijese kolače od prijesnog pšeničnog tijesta. Mladenčići se mijese u obliku pravougaonika, a još češće u obliku elipse. Svaki se kolač šara cijevkom, kojom se tka. Te se šare sastoje u tome, što se ozgo, na kolaču, cijevka utiskuje te napravi nekoliko kružića. Pravljenje ovih kružića ima dvojako značenje. Prvo, time žele da označe mrtvima, da su došli Mladenci, a drugo, da bi se patili jaganjci i da bi im bile prave noge kao cijevka.
Mladenčići mogu biti i okrugli, a negdje se premazuju medom. Crkva nije mogla da iskorijeni stari narodni običaj pa mu je dala drugi smisao: pravi se 40 kolača zbog 40 hrišćanskih mučenika čiji se praznik poklapa sa Mladencima, plus jedan "za prinovu koju će mlada donijeti u kuću".
Simbolizuju dug, srećan i sladak život.
A CRKVA ZAPRAVO SLAVI
Svetih Četrdeset Mučenika Sevastijskih, kako objašnjava SPC, bili su vojnici rimskog cara Likinija. Kad su nastali ponovni progoni hrišćana, četrdeset njih nije htjelo da se odrekne Hrista.
Bilo im je zaprijećeno da će biti lišeni vojničke časti, na šta je jedan od njih, po predanju - Kandid, rekao: „Ne samo čast vojničku, no i tijela naša uzmi od nas; ništa nam nije draže i časnije od Hrista Boga našega".
Tada je vojvoda Agrikola naredio da ih kamenuju, ali su se kamenice vraćale i pogađale one koji su ih bacali. Jedan kamen je pogodio Agrikola i razbio mu zube.
Posle toga, vojvoda se potpuno izbezumio od bijesa i mržnje i naredio da vojnike svuku, povežu konopcima i bace u jezero koje se ledilo od ljutog mraza. Unaokolo su bili stražari, a da bi im muke bile veće, na obali je postavio toplo kupatilo, osvijetljeno ogromnim bakljama i okruženo vatrama, gdje se pušila topla voda.
Samo jedan od četrdesetorice vojnika je izgubio vjeru i pošao prema toplom kupatilu, ali nije daleko stigao, jer je na pragu kupatila umro.
Noću je sa neba pala neobična svjetlost, koja je zagrijala vodu u jezeru, oko vojnika, a sa svjetlošću se na njihove glave spustiše i 39 vijenaca.
Jedan od stražara sa obale, koji je gledao to čudo, skinuo je odjeću, objavivši svima da je hrišćanin i stupio u jezero.
Tada se na njegovu glavu spustio četrdeseti vijenac. Sjutradan, cio grad je hrlio na obale jezera, jer niko nije mogao da povjeruje da su vojnici preživjeli noć u jezerskoj vodi, na kojoj je bila debela kora leda, sem oko tijela mučenika.
Tada su knez Lasija i vojvoda Agrikola riješili da ih pogube i spale njihova tijela, a nesagorele ostatke pobacaju u jezero.
Tri dana posle pogubljenja, javili su se Mučenici episkopu Petru i pozvali ga da pokupi njihove kosti iz jezera. Episkop je, krišom od vlasti i stražara, u gluvo doba noći otišao sa sveštenicima na jezero.
Tamo je svo jezero svijetljelo, kao da su jata zvijezde sa neba sišle na vodu. To je zvjezdanim sjajem svijetljela svaka kost mučenička. Pokupili su ih hrišćanski sahranili. Oni su postradali i vječnom se slavom ovjenčali, a imena njihovih mučitelja su ostala zabilježena po zlu za vjeke vjekova.