Albanski poslanik za govornicom otpjevao himnu Albanije, a onda je počeo haos. Pogledajte! Šta se to, zapravo, događa u Makedoniji?
Nemiri u glavnom gradu Makedonije, Skoplju, nakon što je za predsjednika parlamenta izabran Albanac Talat Džaferi pokazali su svu surovost i krhkost ovdašnjih sistema.
ALBANSKI POSLANIK ZA GOVORNICOM PJEVA ALBANSKU HIMNU
Nakon što je Džaferi (koji je bio ministar odbrane u vladi Nikole Gruevskog!) izabran za predsjednika parlamenta, ka zgradi su pohrlili demonstranti, koji su tukli poslanike, a pojedini su bili razbijenih glava, uključujući i lidera makedonsko-albanske koalicije Zorana Zaeva.
U opštem metežu među demonstrantima je primijećen i muškarac koji je na sebi imao majicu sa ustaškim pokličem: "Za dom spremni".
Makedonski mediji danas donose fotografije obezbjeđenja Zorana Zaeva koji su u demonstrante uperili pištolje. POGLEDAJTE fotografije
i OVDJE
Šta se to, zapravo, događa u Makedoniji i zašto cio Balkan strahuje od bilo kakve "jače" riječi, a kamoli od scena nasilja, sa etničkom potkom?
SVE O KRIZI U MAKEDONIJI
Prije svega, već četiri mjeseca posle izbora, u Makedoniji još nisu formirane sve institucije, a kad bi se to i pokušalo, jedna strana bi pokušavala da to ospori (što legalno, što nelegalno).
Makedonija je, naizgled, bezbolno prošla proces raspada bivše Jugoslavije. Dok su ostale republike bile do ramena u krvi i još se nisu oporavile od suludog sukoba, koji je značajno potpomagan i potpirivan sa strane, Makedonija je to pratila sa strane, ali s obzirom na to da je cio region bio u haosu teško da bi moglo da se očekuje da njena privreda podigne cjelokupnu državu i društvo na nivo koji bi joj dao značajniji kredibilitet.
Kao i mnoge "bratske" države na Balkanu, ni Makedonija, naime, nije riješila osnovna pitanja koja predstavljaju temelj svake ozbiljnog društva - vladavina prava, zakona, borba protiv korupcije, podizanje ekonomije, a to sve dovodi do mirnog suživota svih etničkih grupa.
Upravo su niske nacionalističke strasti moneta koju svi tako lako i rado koriste kako bi izbjegli ona zaista suštinska pitanja za bolji život svih svojih građana. Nije dovoljno napraviti kolosalne spomenike koji glume "Evropu u malom". Iza tih fasada treba da stoji čvrst temelj.
Oružani sukob u Kumanovu prije dvije godine, kada je grupa od oko 40 naoružanih terorista sa ciljem da, kako su tada obrazložile makedonske vlasti, organizuju napade u regionu, pokazali su svu krhkost makedonsko-albanskih odnosa, ali i upozorile da bi dobar dio regiona mogao da bude "zapaljen".
Šta su makedonske vlasti uradile za sve ove godine da bi se približile albanskom življu? Ne mnogo, a pitanje je i da li su mogle nešto da urade, odnosno da li je postojala volja druge strane. Skoplje je, recimo, i danas duboko i jasno podijeljen grad, a postoje albanska sela/mjesta u Makedoniji u koje policija ne smije da uđe.
Ohridski sporazum, koji su Makedonci i predstavnici Albanaca u Makedoniji potpisali 2001. godine, donio je, prije svega, mir, odnosno sprečavanje oružanog konflikta, ali sada se vidi da je on bio na staklenim nogama. Istina je da je taj sporazum otvorio put da se Albancima garantuje veće učešće u vlasti, ali je isto tako pokazao i nedostatke u smislu osiguravanja dogovora na institucionalnom nivou, sprečavanja blokada donošenja odluka...
Albanski faktor u regionu je sve jači i izraženiji. Glasni su i oni koji propagiraju ideje "Velike Albanije", a nemalu pomoć dobijaju od neizbježnog faktora (ne)stabilnosti - međunarodne zajednice. Želja Albanaca, koja je pretočena u Deklaraciju partija Albanaca, jeste da albanski postane zvanični jezik u cijeloj zemlji, a ne samo u oblastima gdje Albanci čine većinu stanovništva. A ta Deklaracija je potpisana u Tirani(!), što je među makedonskim partijama ocijenjeno kao miješanje u unutrašnje stvari suverene zemlje.
Udarna vijest u Tirani: Dolaze Albanci!
Kao mirođija u svakoj čorbi, ta međunarodna zajednica, a prije svih SAD i EU, udaraju packe svima na Balkanu, uz rijetko koju pohvalu, ne nudeći, zapravo, nikakvo stabilnije rješenje, niti put koji vodi iz tunela. Štaviše, kao da je upravo njima najviše stalo da ovaj region drže onakvim kakav on jeste - zapaljivim.
Dok se narodi na Balkanu sami ne osveste i ne opamete, teško da će doći do zajedničkog boljitka. Razgovor nema alternativu. Ako se razgovor uopšte želi.