Priča o majstoru i treneru univerzalnog borenja Danilu Jovoviću, potvrđuje krilaticu da je karakter sudbina.
Široj javnosti Jovović je poznat kao jedan od pionira Ultimajt fajta na ovim prostorima. U svom rodnom gradu, ovaj gorostasni majstor borenja poznat je i po svom sportskom klubu u kojem se uporedo treniraju bodi bilding, fitnes, džiu-džicu, rvanje, kik boks...
Njegov „Big body“ jedinstven je, prije svega, po tome što gotovo da nema profesionalnog sportiste iz regiona koji je u gradu pod Rumijom brusio formu a da nije isprobao Danilove borilačke treninge. Između ostalih, u ovom klubu trenirali su i srpski atletski asovi Emir Bekrić i Tatjana Jelača, crnogorska košarkaška legenda Nikola Peković, bokserski šampioni Peđa Radošević i Boško Drašković...
Priču sa jednim od najboljih MMA boraca iz Crne Gore počeli smo od mjesta na kojem je započela njegova neobična sportska karijera – oktagona. Sa 38 godina Jovović kaže da još nije okačio rukavice o klin i da bi volio da to učini nakon bar još jedne borbe.
„U ovom sportu karijera može da traje duže, naročito ako se čovjek pridržava sportskog stila života. Mene energije nikada nije nedostajalo. U ovom času spreman sam bar 70 odsto za profesionalnu borbu a to znači da bi mi trebalo 2-3 mjeseca da se za nju kvalitetno spremim. Naravno, govorim o profesionalnom meču u punom značenju te riječi. Kada bih dobio izazovnu ponudu svakako je ne bih odbio“, kaže za MONDO Jovović.
Prekaljeni borac priznaje da mu želju da odradi bar još jednu borbu donosi i sjećanje na to sa koliko je prepreka tokom karijere morao da se bori prije susreta sa rivalima u oktagonu.
„Pored takmičarskog žara koji još uvijek osjećam, želju da produžim karijeru donosi mi i sjećanje na to sa koliko sam prepreka morao da se borim da bih uopšte mogao da izađem na meč. U isto vrijeme morao sam i da obezbijedim izvor prihoda za svoju porodicu, i da se bavim organizacjiom meča, i da se uporedo se spremam za borbu. Nikada nisam imao priliku, kao borci na Zapadu recimo, da se fokusiram samo na pripreme, meč, rivala...“, priča Jovović.
Prekretnica u njegovoj sportskoj karijeri bila je prva ultimatfajt borba u kojoj je doživio poraz. Meč u kojem je bukvalno pretukao svog rivala prekinut je nakon udarca koji je primio u trenutku kada se čekala predaja protivnka.
„Bilo je to na prvom memorijalnog turniru „Miodrag Stojanović Gidra“ u Podgorici. Bio je red da na oktagon izađe neko iz Bara, a Gidra je čovjek koji me je naučio čojstvu i junaštvu, i poziv njegovog sina Miloša nisam mogao da odbijem iako prethodno nisam imao nijednu ultimatfajt borbu. Moje borilačko znanje u tom trenutku bilo je ono koje sam stekao trenirajući boks kod Pira Jovićevića, legende barskog ali i jugoslovenskog boksa. Rival je bio daleko iskusniji. Imao sam, međutim, sreću da je taj meč gledao karate i kik boks majstor Sead Đozović kojeg u našem svijetu ne slučajno svi zovemo profesor“, prisjetio se Jovović.
Priču o prvoj borbi Jovovića, i onome što je uslijedilo nakon nje, čuli smo i od Đozovića, inače člana UO Kik boks saveza Crne Gore i načelnika odjeljenja bezbjednosti Ulcinj.
„U toj borbi prepoznao sam ogroman Danilov potencijal, veliko srce ali i hendikep koji je imao jer je bilo očigledno da nije mnogo radio na nožnim tehnikama. Nedostajalo mu je i takmičarsko iskustvo. Kada smo počeli da treniramo zajedno, shvatio sam da je riječ o rijetko viđenom talentu jer je sve trajno usvajao nakon samo jedne demonstracije. Jednostavno, nije bilo udarca, poteza, koji Danilo nije mogao savršeno da ponovi odmah nakon što mu bio prikazan“, ispričao nam je Đozović.
Od sledećeg meča, u Jovovićevom „uglu“ stajao je upravo ovaj majstor karatea i kik boksa. Treninzi sa Đozovićem, doveli su Jovovića brzo do nivoa na kojem je važio za jednog od najboljih ultimatfajt boraca na EX YU prostorima. Na njegov život, ispostavilo se, više od pobjeda u oktagonu uticalo je saznanje da mu je za usvajanje borilačkih vještina trebalo mnogo manje vremena nego što je to uobičajeno.
„Nakon usavršavanja nožne tehnike, prešao sam na specijalizaciju borbe u parteru. Trenirao sam sa najvećim majstorima džiu-džica na ovim prostorima... Ubrzo se ispostavilo da mi je ta tehnika postala najjače „oružje“ u borbama. Ali, godine su išle a ja sam i dalje morao da brinem i o tome da prehranim porodicu, bavim se organizacijom meča i uporedo treniram. Imao sam osjećaj da zbog toga nikada nisam ušao u borbu spreman onako kako sam mogao da budem da sam imao sve uslove. Nemoguće je da se maksimalno spremite a da uporedo radite po tri četiri posla istovremeno. Ali, to je bila moja sudbina. Nisam mogao da biram“, prisjeća se Jovović.
Želja za stalnim usavršavanjem Danila je odvela i do čuvenog borilačkog kampa iznad brda Pataja na Tajlandu.
„Tamo sam upoznao mnogo ruskih boraca, aktuelnih i veterana. Između ostalih i Sergeja Karitonova, koji je jedno od najvećih imena MMA svijeta. U ovaj kamp išao sam na dodatno usavršavanje nožnih tehnika pošto je riječ o svojevrsnom hramu Mai Tai boksa“, kaže Jovović.
Svoje borilčke vještine, ali i nove tehnike treninga usavršavao je i u kampovima specijalnih jedinica Rusije i Ukrajine. Iz kampova specnaza vratio se sa velikim priznanjem.
„To se, naravno, dešavalo, prije ovog nesrećnog rata. Dobro sam se pokazao na obuci i dobio sam priznanje na koje sam ponosan“, komentariše Jovović.
Neke od najvažnijih sportskih lekcija, ističe Danilo, dobio je prije nego je prošao obuke u borilačkim kampovima širom svijeta, i to od urbane legende Bara Miodraga Gidre Stojanovića, Ginisovog rekordera u broju trbušnjaka i minuti i glavnog glumca i producenta prvog i za sada jedinog borilačkog filma snimljenog na prostorima bivše Jugoslavije („Rođen kao ratnik“).
„Od Gidre sam naučio onu osnovnu lekciju u borilačkim sportovima – da nema odustajanja. On je bio neumoran u treningu i podstakao je i kod mene tu glad za stalnim napredovanjem. S njim sam, recimo, prvi put pretrčao od Bara do Ulcinja“, prisjeća se Jovović.
Borbeni duh i rijedak talenat za usvajanjem borilačkih tehnika pretvorili su Danila u najtraženijeg trenera za bazičnu pripremu sportista u Baru. Uprkos njegovoj zastrašujućoj konstituciji i reputaciji nemilosrdnog ultimatfajt borca, većina sportskih šampiona koji dolaze na kondicione pripreme u najveći crnogorski primorski grad ne može da odoli i ne isproba i Jovovićeve kombinacije borilačkih treninga. Jednog od gostiju svog kluba, se posebno rado sjeća.
„Vojni rok sam služio u Kumboru. Jednom prilikom sam bio kažnjen tako što sam dobio zadatak da donosim kugle proslavljenom atletičaru Draganu Periću. On baci kuglu a ja odem o nju i dobacim mu je. Mnogo godina kasnije Perić je došao da trenira u moj klub i nisam mogao da izdržim da ga ne podsjetim na ovu epizodu. Nije me odmah prepoznao ali se oduševio pričom“, prisjetio se uz osmjeh Jovović.
Danilov trinaestogodišnji sin Nemanja naslijedio je od oca talenat za borenje.
„Iskreno, ne bih želio da se profesionalno bavi sportom kojim sam ja. Naravno, kad odraste ja o tome neću odlučivati nego on, ali bih volio da se bavi sportom uz adekvatnu zaštitu, medicinske provjere i sve što smanjuje rizik od povreda... Moje je da mu omogućim najbolje uslove za trening, sve što ja nisam imao. Ne samo njemu, već i svim dječacima i djevojčicama koje treniraju kod mene. I svima želim što i mom sinu, da postanu šampioni ali i da ne rizikuju teške povrede“, kaže Jovović.
Na ulazu u njegov klub piše „Ovdje treniraju šampioni“. Na zidu pored je ogromna slika Fedora Emalianenka u „roli“ spartanskog kralja Leonide. Malo iznad, na samom ulazu u salu sa spravama, na počasnom mjestu stoji uramljena fotografija Miodraga Gidre Stojanovića... Svaka slika ili natpis u sali sa spravama nosi motivacionu ili nostalgičnu notu. Ambijent u sali sa tatamijem nijednim detaljom ne otkriva surovost oktagona u kojem se Jovović proslavio.
„Klub ima, prije svega, familijaran karakter. Tome doprinosi i moja supruga Milica koja takođe vodi teninge. Pomažu mi prijatelji a ovdje su i sklopljena mnoga prijateljstva. Sportsko borenje ne nosi negativnu emociju. Naprotiv. Dugo sam imao zadovoljstvo i čast da sparingujem sa Mirkom Vlahovićem koji me je naučio da budem neustrašiv u ringu. Sve što sam godinama usvajao i učio od velikih majstora borenja s kojim sam imao čast da treniram, pokušavam da prenesem drugima. Ljudi to osjećaju i ta pozitivna atmosfera daje svima elan da daju maksimum tokom treninga. Da mi vjeruju kad ih ubjeđujem da mogu još više i bolje“, zaključio je Jovović.