Nišanili je svi, od Nasera do Ajatolaha
Od Naserovih prvih sumnji 1967. godine, preko Sadamovih "Skadova" 1991. godine, do iranskih raketa poslednjih dana, nuklearni objekat Dimona je uvek bio simbol moći Izraela i stoga odlična meta za napade svih neprijatelja jevrejske države.
Izraelci su uvijek poricali da imaju nuklearno oružje. Čak i danas, ako pitate bilo kog vladinog zvaničnika - iako je dobro poznato da zemlja posjeduje između 100 i 200 atomskih bombi više od dvije decenije, uključujući moćne termonuklearne bojeve glave postavljene na najsavremenijim balističkim raketama - odgovor će biti da Izrael ne namjerava da bude prva zemlja na Bliskom istoku koja posjeduje nuklearni arsenal.
Bilo je slučajeva da su izraelski novinari i istraživači bili primorani da cenzurišu svoje knjige i blokiraju publikacije koje su eksplicitno o tome govorile.
Ali javna tajna atomske bombe u Dimoni počela je da se otkriva već tokom izviđačkih letova egipatskih lovaca na velikim visinama u maju 1967. godine. Bilo je to samo nekoliko sati prije izbijanja Šestodnevnog rata, bitka za kontrolu nad Sinajem je trebalo da počne, a predsjednik Gamal Abdel Naser želio je da se utvrdi istinitost glasina koje su se širile među obavještajnim službama da na kapijama Negeva, blizu stenovitih, sušnih dina južno od pospanog grada Dimone, Izraelci grade sopstvene atomske bombe.
Ben-Gurionov plan
Harizmatični osnivač jevrejske države, David Ben-Gurion, želio ih je još krajem 1950-ih. Preovlađujuća ideja bila je ista kao i kod svih izraelskih političara i vojnog osoblja koji su živjeli tokom Holokausta: da se to nikada više ne ponovi. Država rođena tri godine nakon završetka Holokausta nikada ne bi dozvolila još jedno uništenje Jevreja.
Otuda princip "izuzetne prirode" izraelskih argumenata, koji bi mogli da krše međunarodno pravo, Ženevske konvencije, pa čak i argumente njegovog američkog saveznika. Ako pratimo taj tok razmišljanja, Izrael nije samo imao pravo da posjeduje atomsku bombu, već je zadržao i pravo da eliminiše atomsko oružje svojih neprijatelja, kao što se zaista dogodilo sa bombardovanjem iračkog nuklearnog reaktora u Osiraku 1981. godine, onim u Siriji u Deir ez-Zoru 2007. godine, i u poslednje dvije godine protiv lokacija u Iranu.
Vašington je bio apsolutno protiv stvaranja izraelske atomske bombe, zbog čega je mladi Šimon Peres otišao u Pariz da tajno zatraži francusku saradnju.
Lokacija je izgrađena u gigantskim podzemnim bunkerima, ali 1967. godine su se pripremala samo dva ili tri veoma rudimentarna uređaja. Izraelci su izuzetno dobro branili Dimonu, toliko da je, kada je oštećeni izraelski Miraž greškom ušao u vazdušni prostor objekta, oboren bez upozorenja.
Područje je bilo okruženo minskim poljima i bodljikavom žicom, što je onemogućavalo prilaz kopnom.
Tokom jevrejskog praznika Jom Kipur 1973. godine, egipatsko-sirijski napad je zatekao Izraelce potpuno nespremne. Na trenutak, postojao je strah za sudbinu zemlje, toliko da je tadašnja premijerka Golda Meir naredila otvaranje nuklearnih silosa. Taj potez ubijedio je Pentagon da pošalje tenkove, rakete i municiju kako bi sprečio izbijanje nuklearnog rata.
Zabranjene fotografije
Pažnju na Dimonu vratio je 1986. godine izraelski nuklearni tehničar Mordehaj Vanunu, koji je međunarodnoj javnosti pokazao oko šezdeset tajno snimljenih fotografija unutrašnjosti podzemnih objekata, čime je potvrđeno da je Izrael šesta nuklearna sila na svijetu.
Otuda princip "izuzetne prirode" izraelskih argumenata, koji bi mogli da krše međunarodno pravo, Ženevske konvencije, pa čak i argumente njegovog američkog saveznika. Ako pratimo taj tok razmišljanja, Izrael nije samo imao pravo da posjeduje atomsku bombu, već je zadržao i pravo da eliminiše atomsko oružje svojih neprijatelja, kao što se zaista dogodilo sa bombardovanjem iračkog nuklearnog reaktora u Osiraku 1981. godine, onim u Siriji u Deir ez-Zoru 2007. godine, i u poslednje dvije godine protiv lokacija u Iranu.
Vašington je bio apsolutno protiv stvaranja izraelske atomske bombe, zbog čega je mladi Šimon Peres otišao u Pariz da tajno zatraži francusku saradnju.
Lokacija je izgrađena u gigantskim podzemnim bunkerima, ali 1967. godine su se pripremala samo dva ili tri veoma rudimentarna uređaja. Izraelci su izuzetno dobro branili Dimonu, toliko da je, kada je oštećeni izraelski Miraž greškom ušao u vazdušni prostor objekta, oboren bez upozorenja.
Područje je bilo okruženo minskim poljima i bodljikavom žicom, što je onemogućavalo prilaz kopnom.
Tokom jevrejskog praznika Jom Kipur 1973. godine, egipatsko-sirijski napad je zatekao Izraelce potpuno nespremne. Na trenutak, postojao je strah za sudbinu zemlje, toliko da je tadašnja premijerka Golda Meir naredila otvaranje nuklearnih silosa. Taj potez ubijedio je Pentagon da pošalje tenkove, rakete i municiju kako bi spriječio izbijanje nuklearnog rata.
Zabranjene fotografije
Pažnju na Dimonu vratio je 1986. godine izraelski nuklearni tehničar Mordehaj Vanunu, koji je međunarodnoj javnosti pokazao oko šezdeset tajno snimljenih fotografija unutrašnjosti podzemnih objekata, čime je potvrđeno da je Izrael šesta nuklearna sila na svijetu.
To je možda bilo među faktorima zbog kojih je Sadam Husein 1991. godine, tokom Prvog zalivskog rata, ispalio oko četrdeset starih raketa Skad na Izrael, vjerovatno pet ili šest njih prema Dimoni. Do danas, njihov broj i lokacije udara ostaju tajna.
Sada vidimo slične poteze koje povlači Iran. Njihov argument održava razmišljanje najvećeg dijela muslimanskog svijeta - zašto Izrael može da ima atomsku bombu, a mi ne?
Čak i danas, izraelska cenzura ostaje veoma stroga. Znamo detalje o šteti nanesenoj civilima u Dimoni i Aradu, ali se ništa ne govori o tajnim bunkerima. Nije čak ni sigurno da su atomske bombe još uvijek u starim silosima.
Teheran može da nastavi da priča o "pobjedi" protiv atomskog centra: pogođen je simbol, a ne vojna baza. Slično tome, prošlog juna Tramp je rekao da je zauvijek eliminisao "iransku nuklearnu prijetnju", samo da bi sada pokrenuo još jedan rat sa neizvjesnim ishodom.