Potresna ispovjest mlade Vlade nakon napada Hamasa u oktobru.
Na snimku koji je postao viralan nakon napada, ona je nosila crvenu maramu preko ramena i zajedno sa desetinama drugih prestravljenih posjetilaca festivala mahnito je trčala u zaklon, a zatim se popela u zadnji dio automobila koji ju je odveo na sigurno. Nedeljama se svijet pitao da li je uspjela da pobjegne i preživi, a sada ju je pronašao Daily mail i razgovarao sa njom.
Riječ je o Vladi Patapov, 25-godišnjoj majci djeteta rođenog u Ukrajini, koja danas živi u Ašdodu, u Izraelu, gdje radi kao organizatorka vjenčanja. Dok opisuje košmar kroz koji je prošla na festivalu, Vlada svako malo brizne u plač. Veći dio tog užasnog dana bila je odvojena od svog partnera Matana, gledajući kako joj pucaju u prijatelje i bježeći od naoružanih napadača. Prošla su skoro 24 sata prije nego što se vratila kući i konačno mogla da zagrli svoju trogodišnju ćerku Romi .
"Nisam baš pričala o tome šta se dogodilo do sada, i dalje je veoma bolno. Podijelila sam užas tog dana sa svojom porodicom i još uvijek svakog jutra zahvaljujem Bogu što sam živa", rekla je Vlada. "Ponekad se osjećam krivom što sam ja preživjela, a drugi nisu. Ono što mi se dogodilo možda je trajalo samo 18 sati, ali za mnoge bol još uvjek traje i stalno razmišljam o taocima koji su još uvjek u Gazi. Ne smijemo ih zaboraviti", rekla je ona. Čudno je, kaže, da uopšte nije htjela da ide na festival.
"Matan je dobio karte, otišli smo sa prijateljem, ali sam sve vrijeme imala osjećaj da nešto nije u redu. Romi je tog dana bila veoma tiha, a obično uvek trčkara i igra se sa svojim igračkama, ali tog dana je bila mirna. Sada sam sigurna da je predosjećala da će se nešto strašno dogodit", kaže Vlada. Po dolasku na mjesto festivala u Reimu, samo nekoliko kilometara od granice sa Gazom, Vlada, Matan i njena prijateljica Mai postavili su šator i proveli veče u razgovoru.
"Sjećam se da je atmosfera bila veoma čudna, ljudi su se zabavljali i igrali, ali za mene nije bilo energije, nisam plesala što inače radim kada idem na ovakve festivale. Bilo je oko 3 sata ujutru i legla sam na prostirku da spavam", rekla je. "Mislila sam da je čudno organizovati festival tako blizu granice sa Gazom i da bi rakete vjerovatno letjele tu i tamo, ali sam zaključila da organizatori festivala ne bi održali festival da su mislili da je opasno."
Uzbuna u 6:30
Vlada se probudila u 6.30 kada joj je zazvonila aplikacija na telefonu za uzbunu o vazdušnom napadu. "Tražila sam Matana i Mai i odmah čula pucnjavu. Bilo je glasno i veoma blizu nas. Nekoliko sekundi nisam znala šta se dešava, a onda je Matan samo viknuo da moramo da trčimo do auta. Rakete su počele da padaju i naređena je evakuacija, ljudi su počeli da bježe do svojih automobila. Mislim da su ljudi u početku mislili da je to samo jedan od onih rutinskih raketnih napada iz Gaze, a tek kasnije, kada smo pogledali u svoje telefone, shvatili smo da je to prava invazija i da su ovi teroristi htjeli da nas ubiju", rekla je ona.
"Ni dan danas ne razumijem zašto se to dogodilo. Bio je to samo muzički festival, bilo je mirno, ljudi su igrali, došli su i ubili ljude, neke od mojih prijatelja. Zašto?", pita se Vlada. Dok su svojim automobilom pokušavali da pobjegnu sa festivala, ugledali su naoružanog čovjeka. "Svi su trubili, ja sam bila na suvozačevom sjedištu, Mai pozadi, a Matan je vozio. Tada smo ispred nas ugledali čovjeka u vojnoj uniformi. Mislili smo da je to izraelski vojnik i da će sve biti u redu, a onda je izašao momak nekoliko automobila ispred nas i vojnik ga je ubio. Sada znam da je to bio terorista."
"Svi smo se sagnuli, a meci su počeli da pogađaju automobile oko nas. Ne znam kako, ali nismo pogođeni, Matan je uspio da nas preokrene da pokuša da izađe na drugu stranu. Bio je haos, svuda su bili napušteni automobili i uspjeli smo da dođemo do skloništa pored puta, gde nam je policajac vikao da nastavimo da vozimo na istok ako želimo da ostanemo živi. Matan je nastavio da vozi, ali nismo stigli daleko i onda smo vidjeli teroriste na automobilima, motorima i kamionima kako dolaze ka nama i pucaju. Pokušali smo da vozimo preko polja, ali smo se zaglavili pa smo svi izašli i pokušali da pobjegnemo trčanjem."
Gutajući suze, Vlada je nastavila: "Negdje sam se odvojila od Matana i nisam znala gdje je. Počela sam da trčim sa Mai i stigli smo do nekog drveća. Oboje smo plakali. Nismo znali šta da radimo ni kuda da idemo i jedino o čemu sam mogla da razmišljam bila je Romi. Njeno lice mi je stalno bilo pred očima i govorila sam sebi da zbog nje moram da preživim. Tako smo Mai i ja ponovo počele da trčimo i tada je nastala slika sa crvenim šalom. Posle toga sam ušla u auto mog anđela, čovjeka po imenu Josef Ben Avu. Zaustavio se i rekao nam da uđemo, što smo i uradili. Bilo nas je osmoro u autu, svi smo bili jedni na drugima. Pozvala sam Matana i rekla mu da sam dobro, a on je rekao da su ga pokupili i da je bezbjedan."
Vlada i Mai su na kraju stigli do bezbjedne vojne baze u Selimu, dok je Matan otišao u Orim, udaljenu 20 minuta. "Cijela stvar je trajala tri sata. Najduže smo čekali u bazi prije nego što su me pokupili i odveli kući da vidim Romi", kaže Vlada.
Feniks koji se diže iz pepela
Prošlog mjeseca, umjetnica Karen Misk predstavila je sliku pod nazivom "Feniks", koja prikazuje trenutak kada Vlada bježi od terorista. Umjetnica je pored slike napisala: "Ovo je zasnovano na jednoj od slika tog dana. Lijepi mladi ljudi, puni života, ljudi koji bježe od zlih divljaka. Voljela bih da znam njeno ime i nadam se da se izvukla, ali zaista ne znam. Srce mi se slomilo kada sam ih vidjela i kada sam shvatila da je zlo stiglo u prostor najčistije ljubavi i slobode. Ali znam da ćemo ustati kao Feniks iz ovog pepela."