Gregori je lutao kao beskućnik od mjesta do mjesta. A onda se slučajno zatekao u nacionalnom parku, u kišnoj šumi i tu je odlučio da živi.
Gregori Smit rođen je 1955. godine u Australiji gdje je živio sa roditeljima i sa pet sestara. Majka je bila sklona vanbračnim avanturama. Otac, nasilni alkoholičar. Situacija u kući je bila daleko od idealne. Pun bjesa, otac je često tukao majku. Kada bi nju pretukao, okomio bi se na djecu. Gregori je pokušavao da zaštiti sestre, pa je redovno bio očeva žrtva.
Jednom prilikom ga je tako snažno tresnuo o zid, da je Gregori ostao gluv na jedno uho. Jednoga dana, kada se vratio iz škole majka mu je rekla da će sutra ići u posjetu tetki Muriel. Ispostavilo se da u velikoj kući u kojoj su došli ne živi nikakva tetka nego da je to sirotište u koje je majka odlučila da ga ostavi. To sirotište bilo je udaljeno oko 100 km od njegove kuće i porodice.
Gregori je tada imao 10 godina, a sestre su bile još mlađe od njega. Osjećao se prevarenim, jer ga je majka nasamarila na takav način. Uskoro su se roditelji vratili po njega i sestre, da bi ih opet ostavili u sirotištu. Dječak je u sirotištu bio izložen nasilju, kao i seksualnom zlostavljanju od strane starijih djevojčica koje su morale da kupaju manju djecu. Kazne su bile okrutne i čestu su časne sestre Gregorija zaključavale u mali ormar ispod stepenica, u kojem je provodio po 8 sati, bez vode, hrane i kontakta sa drugom djecom ili odraslim.
Sa 14 godina je napustio školu. Bio je bjesan na cio svijet. Stalno se tukao sa svima, da bi kasnije završio u kazneno-popravnom domu. Po izlasku iz doma, okrenuo se kriminalu, alkoholu i drogama. Bio je opak. Ako bi mu se samo učinilo da ga je na ulici neko krivo pogledao, nasrnuo bi na tu osobu.
Uskoro je oženio djevojku po imenu Džuli, a taj brak je bio pun nasilja i alkohola. Kasnije se opet oženio, ali se tog braka i ne sjeća koliko je bio duboko zagazio u alkoholizam. A onda je dobio i dijete. Imao je 25 godina kada je shvatio da se pretvorio u svog oca kojeg je najviše prezirao.
U jednom momentu je uspio da se malo oporavi. Počeo je vrijedno da radi i uskoro je otvorio i malu radnju za pranje tepisona. Sve je bilo na crno, ali novac je pristizao. On je iznajmio kuću i počeo da živi "noramlno", ali su svi njegovi prijatelji, koji su bili narkomani i alkoholičari, počeli redovno da dolaze kod njega. Ta kuća se pretorila u centar razvrata i bluda. Gregori je jednog dana uzeo kantu benzina i zapalio kuću do temelja.
Zbog toga je zatvoren u bolnicu, sa naoružanim stražarima ispred vrata. Proglasili su ga ludim i kao takav nije mogao biti kažnjen. Pušten je na slobodu. Nekoliko idućih godina Gregori je lutao kao beskućnik od mjesta do mjesta. A onda se slučajno zatekao u nacionalnom parku, u kišnoj šumi i tu je odlučio da živi. Bio je daleko od ljudi i civilizacije i to mu je najviše prijalo. Nije bilo nikog da ga maltretira, nije bilo ljudi da ga povrijeđuju..
Tu i tada postaje divlji čovjek iz šume. Obroci su mu bili šišmiši, crvi, gliste i bube. Tamo u šumi, proveo je narednih 10 godina. Zato što je slabo jeo, Gregori je propadao iz dana u dan. Nekim čudom, neko ga je pronašao i on je smješten u bolnicu. Bila je to 1990. godine. Imao je samo 41 kilogram.
Nekoliko mjeseci se oporavljao u bolnici i tada je shvatio: mora da promjeni svoj život iz korijena inače će umrijeti. Tada je odlučio da ne želi da se bori protiv svijeta, već želi po prvi put da se uklopi i da živi normalno. Pošto je napustio školu sa 14 godina, prvi plan mu je bio da završi školovanje. Tada upisuje socijalni program za školovanje odraslih ljudi. Imao je 48 godina tada. Danju je pohađao školu, a noću je spavao pod otvorenim nebom. Još uvijek je bio beskućnik.
Radeći sve i svašta uspjeva da kupi kombi u kojem je kasnije spavao. Iako mu škola nije išla od ruke, bio je izuzetno uporan. Toliko uporan da je imao odlične rezultate. Dobio je mogućnost da upiše i fakultet. Tako upisuje sociologiju koju završava 2007. godine, a doktorirao je 2015. godine u dobi od 60 godina.
Na nastavak studija, odnosno na doktorat, nagovorio ga je njegov mentor i prijatelj, Ričard Hil. Tema disertacije mu je itekako bila bliska: u njoj se bavio traumama i izgubljenim osjećajem pripadnosti kod djece zlostavljane u sirotištima. Ova tema je u Australiji prilično važna. Njihov senat je 2004. objavio izveštaj u kojem se navodi, pored ostalog, da je preko 500.000 djece u prethodnom periodu završilo u sirotištima. Većina ih je tamo bila zlostavljana.
Ti ljudi nazvani su "zaboravljena djeca". Gregori kaže da je bavljenje ovom problematikom na njega imalo terapeutski učinak. Najgore je kada osoba misli da kroz patnju jedino ona prolazi. Taj osjećaj izolovanosti je zastrašujući. Ali, sada je shvatio da postoje još mnogi drugi ljudi koji su to isto doživjeli, koji ga mogu u potpunosti razumijeti, kao i on njih. Ta je spoznaja je imala oslobađajući efekt.
Gregori danas predaje sociologiju na Univerzitetu. 2018. godine je objavio autobiografiju "Izlazak iz šume" koja je postala bestseler. Kada je doktorirao odlučio je da nikad više neće biti beskućnik. Kupio je zemljište od oko 100 000 metara kvadratnih. Na tom imanju živi sa suprugom Lizi jednim mirnim i prirodnim načinom života.
BONUS VIDEO: