Za razliku od Srbije i Irana, Rusija je nuklearna sila.
Rat u Ukrajini izaziva snažan osjećaj istorijskog deža vua. Iako snimljene na moderniji način, mobilnim telefonima i iz dronova, snimljene slike s artiljerijskim dvobojima i rovovskim ratom visoke rezolucije bude osjećaje iz prošlog vijeka. Poput Staljinove invazije na Finsku u Zimskom ratu 1939. godine, ruska vojska je zaglavljena i ranjena od mnogo manjeg neprijatelja.
Obje strane sada se ukopavaju, dok se moskovska “specijalna vojna operacija”, koja je trebalo da traje nekoliko dana, pretvara u još jednu godinu iscrpljujućeg rata. Rusija baca veliki broj regruta i plaćenika u bitke oko gradova kao što su Bahmut i Vuhledar. U međuvremenu, zapadne sile su obećale borbene tenkove Ukrajini, a mnogo se govori i o novoj ruskoj proljećnoj ofanzivi.
“Ukrajina nikada neće biti pobjeda za Rusiju. Nikada”, rekao je američki predsjednik Džo Bajden prošle sedmice u Poljskoj, dan nakon prethodno nenajavljene posjete Kijevu.
To je vrsta sukoba za koju je Margaret Mekmilan, istoričarka rata i profesorka na Univerzitetu u Oksfordu, rekla da “nismo mislili da ćemo je ponovo vidjeti”. Sada, kada bombardovanje Ukrajine ulazi u još jednu godinu, šta nam prošli sukobi, posebno oni iz modernog doba, govore o tome kako bi rat mogao da se završi?
Kratak odgovor - dok je svaki sukob jedinstven i ima tendenciju da prkosi istoriji, jasan poraz bilo koje strane u ovom ratu nije izvjestan, kažu stručnjaci. Verovatniji scenario je dugotrajna borba koja iscrpljuje obje strane, nijedna neće željeti da prizna poraz, što rezultira zamrznutim sukobom ili eventualnim neugodnim primirjem. Vjerovatnoća brzog završetka neprijateljstava je mala.
Rusija nije Iran ni Srbija
Rat u Ukrajini poprimio je međunarodne dimenzije onog trenutka kada su ruske oklopne kolone prešle granicu u februaru 2022. godine. Sukob u kojem je velika nuklearna sila i veliki izvoznik energenata prekršio suverenitet zemlje koja je temelj globalne sigurnosti hrane nije mogao ostati stvar isključivo te dvije strane.
SAD i njeni saveznici brzo su pružili pomoć koja je bila ključna za sposobnost Ukrajine da se odbrani. Prethodni ratovi, poput osmogodišnjeg rata između Irana i Iraka iz 1980-ih, takođe su zavisli o takvoj spoljnoj pomoći. U različitim trenucima u ovom sukobu, Rusija je bila bliže poziciji Irana, a Ukrajina je podražavala poziciju Iraka – iako samo nepotpuno – rekao je Džeremi Moris, profesor globalnih studija na Univerzitetu Aarhus u Danskoj.
Taj se sukob, takođe između susjeda, u osnovi vodio oko teritorija i resursa. Zapadno oružje pomoglo je Iraku da postigne rane uspjehe na ratištu protiv mnogo većeg Irana, koji je morao da pribjegne skupljim taktikama poput napada u pješadijskim valovima, u kojima su artiljerijske kolone jurišale prema iračkim formacijama, rizikujući teške gubitke u nadi da će nadvladati neprijatelja.
“I tu je bio proks rat”, rekao je Moris za Al Džaziru, govoreći o američkoj podršci Iraku u ostvarivanju sopstvenih interesa na Bliskom istoku.
Naravno, postoji ključna razlika. Irak je, za razliku od Ukrajine, počeo taj rat.
Ipak, zapadno oružje – iako se isporučuje postepeno i oprezno – u Ukrajini je na sličan način bilo ključno za zaustavljanje ruskog napredovanja. U teoriji, to Zapadu daje uticaj na tok rata. Zapad bi mogao – kao što je Ukrajina tražila – brže isporučiti još sofisticiranije oružje u nadi da će uvjeriti Rusiju da ne može pobijediti.
Mekmilan je istakla da je spoljni pritisak ponekad najvažniji faktor za okončanje otvorenog sukoba i navođenje zaraćenih strana na razgovor. Prema njenim riječima velike sile su se umiješale i 1999. godine kada je NATO bombardovao Srbiju. Napominje i da se građanski rat u Sjevernoj Irskoj završio delom zato što su spoljne sile, naročito SAD, uložile mnogo pritiska i pomogle u izgradnji okvira za mir. Ali, računica u Ukrajini nije podložna spoljnim direktnim rešenjima. Rusija je, za razliku od Irana i Srbije, nuklearna sila. Ima domaću ratnu mašineriju i ogromne rezerve ljudstva i resursa, a Moris veruje da postoje dobre šanse da Rusija može održati sukob godinama. Rat i zapadne sankcije oštetili su rusko društvo i ekonomiju, ali Moskva je otupila najgore posljedice i malo je vjerovatno da će ostati toliko slaba da ne bude u stanju da nastavi rat. Ruska ekonomija smanjila se za samo nešto više od dva posto prošle godine – daleko manje od očekivanog.
“Rusija je već bila izolovana zbog intervencije u Donbasu u istočnoj Ukrajini 2014, tako da je spremna na izolaciju. Ruski životni standard mogao bi strmoglavo pasti, ali oni nikada neće biti u poziciji kao Sjeverna Koreja – čak su i Sjevernokorejci podnosili uslove u kojima žive više od 50 godina”, rekao je Moris.
Za razliku od slučaja Srbije, stručnjaci ne predviđaju scenario u kojem bi zapadni savez predvođen SAD-om aktivno napao Rusiju.
“Srbija je bila slaba u poređenju s NATO-om”, kazao je Dan Riter, profesor političkih nauka na Univerzitetu Emory i autor knjige “Kako završavaju ratovi”. “Nema šanse da se NATO uključi u neizazvanu akciju protiv Rusije.”
"Ukrajinci će odlučiti"
Jednako tako, zavisnost Ukrajine o njihovom oružju daje zapadnim silama pravo glasa o tome kako Kijev planira svoju strategiju. U teoriji, mogli bi zapretiti smanjenjem podrške ako se umore od rata ili ako Ukrajina, ohrabrena vojnim napredovanjem, pređe prag koji bi mogao izazvati eskalaciju neprihvatljivu Zapadu.
Ali, ideja da se Ukrajina može pritisnuti da postigne neku vrstu mira je “netačna” i “poništava Ukrajini sve ono što radi”, rekao je Branislav Slantčev, profesor politike na Univerzitetu Kalifornija u San Dijegu i stručnjak za ratne pregovore i načine da se zaustavi rat. On je rekao da Zapad može učiniti malo da zaustavi Ukrajince u pokušaju povratka kompletne svoje teritorije – uključujući djelove koje je Moskva formalno, iako nezakonito, anektirala.
“Mi, zapravo, ne možemo vršiti pritisak na Ukrajince”, rekao je on.
Iako bi Zapad mogao upozoriti Kijev da će zaustaviti isporuku oružja ili finansijsku podršku ako Ukrajina bude insistirala na prkošenju SAD-u ili Evropi, “ovakva pretnja nije vjerodostojna”, kazao je Slantčev za Al Džaziru. To je “zato što Ukrajinci znaju” da je u interesu Zapada “ne dopustiti im da propadnu”. On je rekao da Zapad zna da bi bilo kakve pukotine u njegovom jedinstvu protiv ruske agresije samo ohrabrile Kremlj.
U ovom trenutku postoji malo dokaza da je bilo koja strana voljna da pregovara.
“Da bi borbe prestale, obje strane moraju da žele da pregovaraju”, rekao je Slantčev. “Obje strane moraju očekivati da će više dobiti od mira nego od nastavka borbe.”
Kako stvari stoje, čini se da je ruski predsjednik Vladimir Putin, uprkos velikim neuspesima na ratištu, spreman za dugu borbu i veruje da će Rusija pobediti. Ruski saveznici poput Kine – koja je bila mlak prijatelj Putina u njegovom ratu protiv Ukrajine – takođe ga nisu mogli ili nisu želeli prisiliti za pregovarački sto, piše Al Džazira.
Zašto Putin ne odustaje?
Na mnoge načine, čovjek koji je započeo sukob mogao bi ga okončati, ako to odluči. Problem je, prema mišljenju stručnjaka, što on nema poticaja za to.
Ovo je “Putinov rat”, rekla je Mekmilan. Ruski predsjednik “uložio je svoj prestiž u to, a što je više gubitaka, to mu je teže povući se”. Putinov mandat kao predsjednika počeo je sa Drugim čečenskim ratom 1999. godine, kada su separatistički pobunjenici tražili nezavisnost od Rusije. Rat, koji je završio tako što je čečenski glavni grad sravnjen sa zemljom i čečenski otpor u velikoj meri iskorijenjen, ostavio je trajan trag na Putinov pristup regijama koje su se nastojale otrgnuti od ruskog uticaja, tvrde analitičari. Takođe stručnjaci vide sličnu vezu između kraja Hladnog rata i rata u Ukrajini. Putin i ruska elita gaje dubok osećaj poniženja zbog raspada SSSR-a. Godine koje su usledile bile su “užasne za mnoge Ruse”, rekla je Mekmilan.
“Zemlja je izgledala slabo, njena ekonomija bila je u haosu, bilo je ogorčenosti što Zapad nije učinio dovoljno i nije ponudio Maršalov plan.”
Slijedi vječni rat?
Za obje strane postoji nešto egzistencijalno na kocki u ovom sukobu, što ga čini još nerešivijim. Neki posmatrači sugerišu da bi daljni porazi na ratištu mogli rezultirati Putinovim padom. Uostalom, ruski porazi u Krimskom ratu u 19. vijeku i gubici u Japanu i Avganistanu u 20. vijeku katalizirali su duboke domaće promene. Dugotrajan i skup Prvi svetski rat pomogao je u početku Boljševičke revolucije 1917. godine. Ali, za analitičare poput Morisa izgledi da Putin bude smenjen krajnje su neverojatni, a šanse da će onaj ko ga zamjeni biti manje grabežljiv još su manje.
“Zapravo, ne postoji nikakav izvor alternativne moći dok je Putin zdrav i živ”, rekao je Moris.
A to ima direktne posljedice na budućnost rata u Ukrajini.
“Mislim da se ovo ne može završiti dok je Putin na vlasti. Čak i ako Ukrajinci gurnu Ruse do granica, ako je on još na vlasti, ne mislim da će pregovarati”. Rekao je Slančev.
Ako je Slančev upravu, dvije strane suočene su sa večnim ratom. Moglo bi se sve završiti kao ono što se desilo na Korejskom poluostvru, s demilitarizovanom zonom između teritotija koje kontrolišu Rusi i Ukrajinci, ili povremenim konfliktima manjeg ili većeg intenziteta i labavim prekidima vatre. U svakom slučaju, jedno je sigurno – još mnogo boli za Ukrajinu, Rusiju i ostatak svijeta.