Poznati profesor Džon Miršajmer podijelio je stvoje stavove o trenutnoj situaciji u Ukrajini.
Profesor Džon Miršajmer je do rusko-ukrajinske krize bio uglavnom poznat u akademskim krugovima kao vodeći naučnik "realističke” škole spoljne politike, odnosno da je zastupao nesentimentalan pogled na svjetska dešavanja kao što je takmičenje velikih sila za regionalna hegemonija.
Ali sa ukrajinskom "Majdanskom revolucijom“ 2014. i potom ruskom invazijom u februaru ove godine, Miršajmer je postao figura za milione ljudi širom svijeta koji sumnjaju u mudrost zapadnih akcija u Ukrajini, a njegova tumačenja uzroka ovog sukoba su postati veoma popularan. Tako je jedno njegovo predavanje održano 2015. godine pod nazivom "Zašto je za rat u Ukrajini kriv Zapad” na Jutjubu prikupilo čak 28 miliona pregleda.
Glavni argument koji je profesor Miršajmer iznio 2015. je da je širenjem NATO-a na istok i pozivanjem Ukrajine da se pridruži bloku, Zapad (a posebno SAD) stvorio nepodnošljivu situaciju za Vladimira Putina koja će neizbježno rezultirati ruskom akcijom da "razbiti“ Ukrajina. Danas je taj argument politički neizrečiv. Njegovi kritičari ga osuđuju kao Putinovog apologeta, njegove pristalice, međutim, vjeruju da je ruska invazija dokaz da je Miršajmer sve vrijeme bio u pravu.
Bolno je gledati šta se dešava u Ukrajini
U intervjuu koji je dao UnHerd-u, Miršajmer se osvrnuo na svoje teze iz 2015. godine, odnosno prokomentarisao je ono što smo naučili od početka ruske invazije u februaru i kako tumačiti taj šokantni trenutak sada kada je postalo jasno da su Rusi pokretanje invazije u punom obimu sa sjevera, juga i istoka zemlje?
"Rusi su izvršili invaziju na Ukrajinu sa najviše 190.000 vojnika. Nisu pokušali da osvoje cijelu Ukrajinu. Nisu se ni približili. Nema šanse da osvoje Ukrajinu sa 190.000 vojnika. A nisu imali rezervne trupe za to. Kada su Njemci upali u Poljsku, god. 1939, izvršili su invaziju sa 1,5 miliona vojnika. To je veličina vojske koja vam je potrebna da osvojite zemlju kao što je Ukrajina, okupirate je, a zatim je inkorporirate u veću Rusiju. Potrebna vam je ogromna vojska. Ovo je bila strategija ograničenog cilja", dodaje.
Na pitanje koji je ograničeni cilj bio iza takve ruske akcije, on kaže: "Ono što su Rusi od početka rekli da žele je neutralna Ukrajina. A ako ne mogu da dobiju neutralnu Ukrajinu, ono što će učiniti je da stvore nefunkcionalnu krnju državu...Okupirali su ogroman dio teritorije na istoku, anektirali su te oblasti koje su sada u sastavu Rusije.A istovremeno uništavaju ukrajinsku infrastrukturu.Uništavaju ukrajinsku ekonomiju.To je bolno gledati šta se dešava sa Ukrajinom“.
Ishod rata je teško predvidjeti, ali...
Procena situacije na liniji fronta veoma se razlikuje od izvještaja o ukrajinskim uspjesima i ruskom povlačenju. Ukrajina, prema većini mišljenja, djeluje nevjerovatno dobro protiv agresora. Sam Miršajmer priznaje da je bio iznenađen lošim učinkom Rusa, ali to izgleda nije uticalo na njegovu procjenu realpolitike. U odgovoru na komentar novinara da vojni uspjesi Ukrajine u velikoj mjeri proizilaze iz nematerijalnog moralnog elementa odbrane otadžbine, koji nedostaje njegovom "realnom“ pogledu na svijet, Miršajmer kaže:
"Ključna riječ ovde je nacionalizam. Nema sumnje da je kada su Rusi napali Ukrajinu nacionalizam došao do izražaja i da je ukrajinski nacionalizam multiplikator sile. Takođe nema sumnje da nacionalizam nije dio realističke teorije međunarodne politike da imam, ali nacionalizam je u skladu sa realizmom“, kaže Miršajmer.
"Nacionalizam i realizam idu zajedno prilično dobro. Ali želite da imate na umu da je nacionalizam u igri i na ruskoj strani. I što vrijeme više prolazi, Rusi više osjećaju da je Zapad usmjeren na Rusiju, i da pokušava ne samo da porazi Rusiju, već i da ukloni Rusiju iz redova velikih sila, više će djelovati ruski nacionalizam. Morate biti veoma oprezni da ne sudite o ishodu ovog rata u ovom trenutku. Ovaj rat će se odvijati na načine koje je teško predvidjeti. Ali mislim da postoje dobre šanse da na kraju Rusi pobjede.
Nema dogovora u Ukrajini
Miršajmer sada smatra da je šansa za mir izgubljena i da ne postoji realan dogovor koji se može postići u Ukrajini. Naime, Rusija neće odustati od dobitaka ostvarenih u istočnoj Ukrajini, dok Zapad ne može da toleriše njihovu nastavak okupacije; u međuvremenu, "neutralna Ukrajina“ je takođe nemoguća, jer su SAD jedina sila koja može da garantuje tu neutralnost, a to bi za Rusiju, naravno, bilo neprihvatljivo. Miršajmer je to sažeto rekao: "Nema realnih opcija. Pretjerali smo."
On smatra da je eskalacija sukoba vjerovatna, a mogućnost nuklearnog napada "netrivijalna". On objašnjava korak po korak kako su Rusi mogli da dođu do te tačke:
"Ako bi Rusi upotrebili nuklearno oružje, najvjerovatniji scenario je da bi ga upotrijebili u Ukrajini. Ukrajina nema sopstveno nuklearno oružje. Tako da Ukrajinci ne bi mogli da uzvrate Rusima sopstvenim nuklearnim oružjem. Tako da to slabi odvraćanje. Štaviše, ako Rusi upotrebe nuklearno oružje u Ukrajini, Zapad, a ovdje je riječ uglavnom o Sjedinjenim Državama, neće uzvratiti Rusiji nuklearnim oružjem, jer bi to dovelo do opšteg termonuklearnog rata."
U ovom scenariju se ne može osloniti na zapadnu uzdržanost, priznaje on, a vjerovatnoća katastrofalne eskalacije ostaje velika, zbog čega sadašnju retoriku zapadnih lidera – o porazu Rusije – smatra "ludom“. Članstvo Finske i Švedske u NATO je opasna ideja
Britanci su "glavni pobornici” politike koja gura SAD na jače akcije, ocenjuje Miršajmer. "Mislim da su Britanci izuzetno glupi, baš kao, mislim, Poljaci, baltičke države i Amerikanci“, kaže on.
Švedska i Finska, pak, svojim zahtjevima za članstvo u NATO-u situaciju čine još opasnijom. Miršajmer kaže da je ideja da je Rusija spremna da napadne Finsku ili Švedsku "plod mašte Zapada" i da njihovo članstvo u NATO može samo da pojača osjećaj Rusije da je namjerno okružena. On smatra da NATO treba da odbaci zahtjeve ove dvije zemlje i da niko ne smije da ima "pravo” da se pridruži bezbjednosnom paktu kao što je NATO. Ukratko, sva Miršajmerova logika ukazuje u istom pravcu: ako mirovni sporazum u Ukrajini sada nije moguć, jedini logičan ishod je dalja borba; tekuće borbe će logično dovesti do eskalacije, posebno ako se čini da Rusija gubi; a eskalacija može na kraju poprimiti nuklearni oblik, u kom trenutku nuklearni sukob velikih sila postaje realna mogućnost. Pozitivniji mogući ishod od ovoga će, naravno, krivotvoriti njegovu teoriju i dokazati da je pogrešio.
Opasnost od nuklearnog sukoba je mala, ali – postoji
Upitan da li se sukob u Ukrajini završava manje loše — možda sa Rusijom u povlačenju, ojačanom Ukrajinom i bez nuklearnog sukoba — ako bi priznao da je njegova teorija pogrešna, Miršajmer kaže: "Naravno. Međunarodna politika funkcioniše u onome što bih ja nazvao radikalno neizvestan svijet. Veoma je teško razumjeti kako izgleda budućnost, teško je predviđati. Postoji li mogućnost da Rusi kad-tad popuste? Mislim da postoji mala mogućnost. Takođe mislim da postoji netrivijalna vjerovatnoća da će to dovesti do nuklearnog rata. A kada pomiješate posledice nuklearnog rata sa vjerovatnoćom, po mom mišljenju, to znači da treba da budete izuzetno oprezni.
Dozvolite mi da ovo ilustrujem ovom analogijom. Ako imam pištolj, a cijev ima 100 komora, i stavim pet metaka u tu cijev i kažem ti, povući ću obarač i prisloniti pištolj na tvoju glavu, ali ne brini, postoji samo 5 posto šanse da ću te ubiti...pitanje koje moraš sebi da postaviš je da li ćeš biti nervozan? Hoćeš li se jako uplašiti? Ovde posledice uključuju nuklearni rat. Dakle, mora da postoji samo mala vjerovatnoća da sam u pravu."
"Važno je odbraniti Tajvan"
Uobičajena kritika takvih argumenata je da postaje teško vidjeti kako bi se ponašanje nuklearne sile moglo na bilo koji način smanjiti. Nasilnik uvijek može da iskoristi nuklearnu prijetnju da se izvuče sa još jednim zločinom. To je logika koja takođe vodi u katastrofu. Gde bi Miršajmer povukao crtu? Njegovi odgovori su nedvosmisleni.
Prvo, on bez oklijevanja vjeruje da postojeće zemlje NATO-a moraju da se brane, bez obzira na rizike. "Baltičke zemlje su u NATO-u. Poljska i Rumunija su u NATO-u. Imaju garanciju po članu 5. Ako bi Rusi napali te zemlje, mi bismo morali da branimo te zemlje, u to nema sumnje. Ja bih to podržao, “ kaže on. O Kini i Tajvanu, za koje biste mogli pomisliti da liče na Rusiju i Ukrajinu kao manje entitete koje podržava Zapad u orbiti rivalskog regionalnog hegemona, Miršajmer ima suprotan stav.
"Imam fundamentalno drugačiji pogled na Kinu nego na Rusiju. Tako da se moje razmišljanje o Tajvanu razlikuje od mog razmišljanja o Ukrajini. Vjerujem da je Kina ravnopravan konkurent Sjedinjenim Državama i da prijeti da dominira Azijom na način Sjedinjene Države dominiraju zapadnom hemisferom. Sa američke tačke gledišta, to je neprihvatljivo. I mislim da je to tačno. Mislim da Sjedinjene Države ne bi trebalo da žele da Kina dominira Azijom, na način na koji mi dominiramo zapadnom hemisferom. One će se veoma truditi da obuzdamo Kinu. A da bismo obuzdali Kinu, na nama je da odbranimo Tajvan."
Detalji razgovora sa Orbanom
Miršajmerizam nije antiratna doktrina (njegova grana „ofanzivnog realizma“ posebno vidi agresiju kao neophodan dio opstanka velikih sila); niti je suštinski skeptičan prema američkoj moći. On podržava američku projekciju moći u njenim interesima, ali vjeruje da je rat u Ukrajini odvraćanje pažnje od stvarne prijetnje – a to je Kina – i što je još gore, da će Rusiju oterati u "zagrljaj“ Kine, a trebalo bi da bude u interesu Amerike da to se ne dešava.
Nedelju dana prije ovog intervjua, Isak Čotiner je objavio transkript telefonskog intervjua sa Miršajmerom u Njujorkeru. Navodno se radilo o Ukrajini, ali je Čotiner pritiskao Miršajmera da priča o svom nedavnom sastanku sa Viktorom Orbanom, što je Miršajmer odbio. Cilj je bio da implicira da Miršajmer prikriva mutna prijateljstva na neliberalnim (i Rusiji prijateljskim) rubovima Evrope.
Miršajmer je kasnije pojasnio da je bio u Mađarskoj da promoviše prevod svoje najnovije knjige "Velika zabluda” i da su mađarski premijer i predsjednik zatražili sastanak preko izdavača. Kaže da je iskoristio priliku i završio u tročasovnom razgovoru sa Orbanom.
"Bio sam veoma zainteresovan da razgovaram sa njim iz dva razloga. Prvo, bio sam zainteresovan da čujem njegove stavove o Ukrajini i kako se njegovi stavovi upoređuju sa stavovima drugih evropskih lidera i kuda je mislio da ovo ide. Ali takođe me je veoma zanimalo razgovarati sa njim o nacionalizmu i liberalizmu, o odnosu ova dva izma, to je jedna od centralnih tema moje knjige.
Ono što mi je zajedničko sa Orbanom je da on misli da je nacionalizam veoma važna sila – očigledno, i Slažem se sa njim. Ali ono što se ne slažem sa njim je to što mislim da je liberalizam veoma moćna sila i sve je za dobro. On, s druge strane, mrzi liberalizam, tako da ono što vidi je liberalizam i nacionalizam kao polarne suprotnosti, a on favorizuje nacionalizam, a želi da gazi liberalizam. Ja, s druge strane, Nacionalizam i liberalizam vidim kao dvije ideologije koje su fundamentalno različite, ali ipak mogu koegzistirati“, objašnjava Miršajmer.
Opasan multipolarni svijet
Na pitanje da li je zabrinut da bi zbog ovakvih sastanaka mogao da počne da se doživljava kao aktivista sa političkom agendom, a ne kao posmatrač i analitičar, kaže: "Ja nisam aktivista, ja sam akademik, ja sam Ja sam naučnik. I ovo je dio mog istraživanja. Moj cilj je da razumijem šta se dešava u Evropi. Ne odobravam politiku Viktora Orbana niti ih osuđujem, samo razgovaram sa njim da razumijem šta se dešava u njegovoj glavi i šta se dešava u Mađarskoj i uopšte šta se dešava u Evropi.
Činjenica da ljudi pokušavaju da me ocrne zato što sam razgovarao sa Viktorom Orbanom nije iznenađujuća u kontekstu u kojem sada radimo, jer ljudi ovih dana zaista nisu toliko zainteresovani da pričaju o činjenicama i logici. Ono što više vole je da blate ljude sa kojima se ne slažu“, kaže on.
Možda ne iznenađuje da je Miršajmerov hladni realizam postao popularan u sve više polarnom i kompetitivnom svetu. Ali postoji određena ravnodušnost prema tome, opservacijski kvalitet koji progresivnom uhu zvuči negativno, čak i cinično. Na pitanje da li je ovaj neizvestan, multipolarni svet tu da ostane, i da li je to dobra stvar, Miršajmer kaže:
"Mislim da je definitivno tu da ostane. I mislim da je opasnije od Hladnog rata. Rođen sam i odrastao tokom Hladnog rata, a svijet je u to vrijeme bio bipolaran. Tokom Hladnog rata imali smo Sjedinjene Države i Sovjetski Savez .U Unipolarnom trenutku imali ste samo jedan pol, Sjedinjene Države. Danas imate tri velike sile, Sjedinjene Države, Kinu i Rusiju.
Današnji događaji su opasniji od hladnog rata
Ne možete imati politiku velikih sila u unipolarnom svijetu, jer je postojala samo jedna velika sila. Ono što imamo danas, sa takmičenjem SAD-Kina u istočnoj Aziji i takmičenjem SAD-Rusija, uglavnom oko Ukrajine, dvije su sukobljene grupe. To su odvojene sukobljene grupe - SAD-Kina, SAD-Rusija. Rekao bih da ne samo da imate dvije umjesto jedne, već je svaka od tih grupa opasnija od hladnoratovske konfliktne grupe.
Sjedinjene Države i Rusija su skoro u ratu u Ukrajini i možemo pretpostaviti vjerovatne scenarije u kojima će se SAD boriti protiv Rusije u Ukrajini. A onda smo razgovarali o američkoj kineskoj konkurenciji i pitanjima vezanim za Tajvan. A Tajvan nije jedino žarište u istočnoj Aziji, tu su i Južno kinesko more, Istočno kinesko more i Korejsko poluostrvo. Dakle, lakše možete zamisliti rat koji izbija između Sjedinjenih Država i Kine u istočnoj Aziji, i rat koji izbija u Ukrajini koji uključuje Sjedinjene Države i Rusiju, nego što biste mogli zamisliti rat koji bi izbio tokom Hladnog rata u Evropi, ili u istočnoj Aziji uključujući Sjedinjene Države i Sovjetski Savez.
Dakle, mislim da danas živimo u opasnijim vremenima nego što smo živjeli tokom Hladnog rata, i svakako opasnijim nego što smo živeli tokom unipolarnog trenutka. I mislim da će se ova situacija samo pogoršavati“, kaže Miršajmer, koji je završio intervju rekavši: „Nadam se da griješim“.