Neimenovani civil je za Gardijan opisao kako trenutno izgleda život u Hersonu.
Jedan od rijetkih civila preostalih u Hersonu opisuje Gardijanu svoju svakodnevnu borbu za opstanak pod ruskom okupacijom. Više od osam mjeseci nakon što su ruski vojnici zauzeli Herson, grad je sumoran. Sve je zamrznuto, skriveno. Posle 15 časova na ulicama nema ljudi. Ujutro izlaze da kupe namirnice i onda sjede kod kuće, priča civil i dodaje:
"Herson pljačkaju Rusi. Uzimaju sve: spomenike, vatrogasna vozila, kola hitne pomoći i kancelarijske stolice. Provaljuju u stanove. Čak su i prozori sa gradske kuće nestali. U toku je totalna organizovana pljačka grada. Automobili prevoze plijen do rijeke, a odatle se čamcima prevoze do lijeve obale."
Oni žele da odemo, ali mi ostajemo
Automobil sa zvučnicima vozi gradom pozivajući stanovnike da odu, a tekstualne poruke se šalju tokom cijele noći, navodi se. "Mnogi moji prijatelji su ostali. Kupujemo hranu i zalihe vode. Ne vjerujemo u prinudnu evakuaciju. Postoje glasine da su ljudi odvedeni u udaljena područja Rusije - ali to su samo glasine." U Hersonu praktično nema interneta. Komunikacija je nestala, a čak su i ruski TV kanali prestali da emituju. Muškarac tvrdi da često čuju artiljerijsku vatru i čekaju da prestane.
Kako kaže ima vode i struje, grijanje radi, smeće se odvozi. Hrane ima, ali cijene hrane svakodnevno rastu. Neke prodavnice i bolnice su zatvorene. Nedostaje i medicinska oprema. Djeca se takođe rađaju u ratu. U Hersonu su ostale tri apoteke.
Ne osjećam se sigurno
Ruski vojnici mogu da vas zaustave na ulici i zadrže, kaže civil. "Mogu da vam upadnu u stan, da ga pretraže i uzmu bilo šta. Moj stan je već pretresen i zadržani smo u vikendici koja se nalazi u blizini. Tukli su me i strpali u zatvor. Oduzeli su mi putnu opremu – ranac, šator, novac, telefon i laptop – ali nisu našli ništa inkriminišuće i dan kasnije su me pustili u kućni pritvor."
Sada je grad u haosu. Oni koji su mogli da napuste Herson jesu, ali nisu imali humanitarne koridore i organizovanu evakuaciju na ukrajinsku teritoriju. Odlazak je bio ili veoma skup ili vam je bio potreban sopstveni automobil. Oni koji nisu mogli da priušte da odu ostali su u Hersonu.
"Ne krijem se. Živim u svom stanu. Nisam sam. Moja mačka, Hunter, živi sa mnom. Imamo porodični Telegram ćaskanje gdje je svako jutro prozivka - pišu mi iz Kijeva, Černovca, Bukurešta. Ako imamo internet, razgovaram sa njima. Znamo šta se dešava sa svima. U Hersonu je sada ostalo malo civila. Mislim 25% do 30%. Živim u višespratnici sa 260 stanova. Uveče ne svijetli više od 20 prozora. Prije rata u Hersonu je živilo oko 350.000 ljudi", priča neimenovani civil.
Takođe on tvrdi da vjeruje u pobjedu Ukrajne i da se sprema za borbu. "Uskoro, mislim da će desni dio zemlje biti oslobođen i Ukrajina će pobijediti. Spremam se za borbu. Napravio sam zalihe hrane i vode, pripremio gasni gorionik i našao rezervno mjesto za život. Napravio sam i hranu za Huntera. Veoma je teško čekati, ali vjerujem u oslobođenje. Mislim da će se to desiti ovog mjeseca. Za ljude u okupiranom Hersonu sada je najvažnije da prežive."