Redžep Tajip Erdogan je oštro kritikovao mogućnost ulaska Finske i Švedske u NATO. Ali, nije sve tako jednostavno.
Nakon što su dugo bile neutralne, Švedska i Finska su zvanično poslale molbu za ulazak u NATO. Ova informacija šokirala je Vladimira Putina, koji je Finskoj zaprijetio vojnom odmazdom, ali ove dvije skandinavske zemlje ne odustaju od namjere da se pridruže ovom vojnom savezu. Ipak, ne ide sve glatko, jer su se njihovom članstvu jasno i glasno usprotivili Turska, ali i hrvatski predsjednik Zoran Milanović.
Milanovićevo protivljenje nije veliki problem, smatra se u međunarodnim krugovima, ali bi Turska, s druge strane, mogla da bude neka vrsta kamena spoticanja nesmetanom pristupanju ovih zemalja. Kao rezultat toga, po kuloarima su počele da kruže glasine o tome da li postoji potencijal za raskol u ovom vojnom savezu.
O aktuelnim dešavanjima u NATO savezu govorio je hrvatski geopolitički analitičar Branimir Vidmarović, koji je mišljenja da u NATO-u neće doći do raskola.
"Ne znam kojim motivima se rukovodio naš predsjednik, valjda se vodio antipremijerskim ambicijama i raspoloženjima, a ne anti-NATO raspoloženjem. Što se tiče Turske, ona pokušava da riješi svoje probleme", objašnjava Vidmarović.
Prema njegovim riječima Turska sada koristi situaciju da riješi problem Kurda u Finskoj i Švedskoj koji su tamo prilično jaki.
"Te zemlje imaju istoriju primanja Kurda i pristalica Fetulaha Gulena, koji je navodno organizovao pokušaj puča u Turskoj. Švedska je jedna od zemalja koja se pridružila embargu na izvoz oružja u Tursku 2019. godine. Ovo je bio Trampov embargo jer je Ankara kupovala ruske sisteme S-400. Ankara ima motive da pokuša da riješi svoje unutrašnje, bezbjednosne probleme, svoje političke zadatke i ciljeve, a onda ako se to riješi i ako postoji neko obećanje, neke unutrašnje sporazume za koje vjerovatno nećemo znati jer se o tome neće razgovarati, onda će Turska ipak odlučiti da pristane na ulazak ovih zemalja u NATO“, objašnjava Vidmarović.
On ističe da Turska odgovara NATO savezu.
"Turska nije anti-NATO, ona je članica, ali ima tradiciju nepovjerenja prema glavnim akterima NATO-a zbog problema sa Kiprom. Sve seže u istoriju, do 1964. godine kada je Amerika zapretila Turskoj da joj neće pomoći u slučaj sovjetske invazije zbog situacije na Kipru. Turci su to veoma dobro zapamtili, kao signal da se Americi ne može vjerovati“, rekao je analitičar.
On je dodao da je postojala nagodba Kenedija i Hruščova tokom Kubanske raketne krize kada je dogovoreno da se iz Turske izmjeste rakete "jupiter" a da poslije toga Sovjetski Savez ukloni svoje rakete sa Kube. Vidmarović kaže da je to politički i istorijski uzdrmalo Tursku i da Ankara to nije zaboravila.
"Zato postoji tradicija hladnih odnosa sa NATO-om i SAD, od šezdesetih godina prošlog vijeka pa nadalje“, objašnjava on.
Vidmarović kaže da Amerika možda i može pritisnuti male zemlje koje bi se eventualno premišljale oko zelenog svjetla da se Finska i Švedska pridruže NATO savezu (kao na primer Hrvatsku). Što se tiče velikih i snažnih zemalja poput Turske, ne može ih pritisnuti direktno, ali se mogu nagoditi.
"Turska je ovde u dobroj poziciji, ima veliki broj sirijskih izbeglica za koje Evropa plaća, a to je i dalje faktor ucjenjivanja, nagodbe i razmjene“, rekao je Vidmarović.
Upitan šta Amerika može da ponudi Turskoj da pristane da Finska i Švedska uđu u NATO, Vidmarović je rekao da je to delimično ili potpuno ukidanje sankcija Turskoj, ali i prekid podrške Kurdima i Fetulahu Gulenu.
"To je nešto što će Americi biti teško zbog njenog demokratskog imidža, ali neke lidere tog pokreta Amerika bi mogla izručiti ili bi mogla nagovoriti Finsku da stupi u kontakt sa Turskom i da potom izruči neke ljude koje Turci smatraju zločincima. To je oko tridesetak političkih lidera“, kaže Vidmarović.
On kaže napominje da srećnih rješenja nema i da se u ovoj situaciji ne mogu očuvati demokratski ideali i standardi a da NATO tek tako bezbolno dobije nove članice. Upitan da li Turska onda može da preuzme "glavnu reč" u ovim okolnostima, Vidmarović kaže da ne može jer Turska nije finansijski stabilna i jaka kao Amerika.
"Turska se etablirala kao ključni regionalni igrač u posljednjih 10 godina. Turska dobro zna koje su njene snage i da bez nje mnoga politička, vojna i bezbjednosna pitanja, posebno u Siriji, a sada u odnosima sa Saudijskom Arabijom, ne mogu da se odvijaju. Vađenje pirodnog gasa, transport gasa, snabdijevanje Evrope isto ide preko Turske. Turska ima svoje izvore, transportuje azerbejdžansku energiju i učestvuje u koncesijama na Mediteranu za istraživanje nafte i gasa. Turska nije jača i u boljoj poziciji od Amerike, ali je definitivno u odličnoj regionalnoj poziciji da diktira i dobije upravo ono što želi“, zaključuje Branimir Vidmarović, dodajući da Turska nema globalne ambicije, ali ima jake regionalne ambicije.