Vladimir Putin vodi tri neobjavljena rata. Da li je upravo potpalio iskru za četvrti, za njega najopasniji od svih?
Vladimir Putin ulazi u sedmi mjesec rata protiv Ukrajine. Prema svemu što vidimo i što smo vidjeli, završetak sukoba se ne nazire. To je postala sumorna bitka oko teritorije između ukopanih snaga, koja liči na sukobe iz prošlog vijeka umjesto na složenu mješavinu tajnih operacija i hibridnog ratovanja koji navodno karakterišu savremena takmičenja u “sivoj zoni“.
Obje strane igraju na svoju snagu: Rusija na svoju dominaciju u vatrenoj moći, a Ukrajina na svoju sposobnost da nagriza osvajača gađajući svoje ruske linije snabdjevanja. Ipak, ovo je samo dio slike. Putin zapravo vodi tri rata, od kojih nijedan nije zvanično objavljen. On istovremeno nastoji da kontroliše Ukrajinu, da dominira ruskim regionom i da ubrza pad Zapada. Glavno pitanje je da li se sprema i četvrti rat? Da li je unutrašnja borba Rusije na pomolu?
Putinova, kako on kaže, specijalna vojna operacija, je neobjavljeni rat imperijalne ekspanzije koji nastoji da poveća rusku teritoriju tako što će, kako je sam Putin istakao, vraćanjem “naše zemlje“. U zavisnosti od toga kako procjenjujemo njene ratne ciljeve – koji su se okrenuli od osvajanja i promjene režima do “zaštite“ naroda Donbasa i nazad – učinak Rusije se može shvatiti na više načina. S jedne strane, svakako je uspjela da dovede Ukrajinu na ivicu državnog neuspjeha. Ukrajini će za prevazilaženje svega što ju je snašlo u ovom ratu trebati decenije. Uprkos savršeno razumljivoj želji ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog da nastavi borbu dok svi ruski osvajači ne napuste Ukrajinu, čak ni u najoptimističnijem ishodu za Kijev, potpuna obnova Donbasa ili Krima je daleko od garantovanog, piše "The Conversation".
Ali, s druge strane, Putin je takođe desetkovao ruske konvencionalne snage zbog iznenađujuće malog dobitka tokom prethodnih šest mjeseci. Usput je otupio sopstvenu retoriku o ruskoj moći, pokazao bezosjećajno nepoštovanje ljudskih prava i otkrio da su njegove oružane snage korumpirane, loše vođene i vrlo deficitarne u doktrini, disciplini i sposobnostima.
Putinov drugi neobjavljeni rat ima za cilj da konsoliduje kontrolu nad sferom uticaja koja se proteže od Centralne Azije do Centralne Evrope. To je svakako rat: Rusija je uništila gruzijske oružane snage za pet dana tokom 2008. godine nad spornim teritorijama Abhazije i Južne Osetije. Zaprijetila je Moldaviji invazijom ako napusti neutralnost. I intervenisala je sa vojnim snagama u Kazahstanu, iu sukobima između Jermenije i Azerbejdžana.
Putin gubi svoju borbu za regionalni primat. Opadajući uticaj Rusije u odnosu na Kinu – posebno u centralnoj Aziji – odavno je prepoznat. Ali rat protiv Ukrajine pokazuje koliko je domet Kremlja opao. Kazahstan je rusku invaziju nazvao ratom i poslao pomoć Ukrajini. Moldavija aktivno nastoji da se pridruži EU. Sa izuzetkom Bjelorusije, sve države koje su nekada bile deo SSSR-a su ili glasale za, ili su se uzdržale od rezolucije Generalne skupštine UN kojom se izražava žaljenje zbog invazije Rusije i kojom se poziva Moskva da povuče svoje snage iz Ukrajine.
Putinova želja da spriječi da Ukrajina postane “anti-Rusija“ je potpuno propala. Čak se i bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko, koji mora da stoji uz njega zbog svog političkog opstanka, odupirao pokušajima da ga direktno ruski predsjednik namami u sukob. A odluka Finske i Švedske da uđu u NATO približila je vojnu alijansu Rusiji, produžavajući njenu granicu sa alijansom za nekih 1.300 kilometara.
Putinov treći neobjavljeni rat je može se slobodno reći i najnebulozniji, jer ima formu globalne borbe protiv Zapada, sa pogledom na resetovanje strateške mape Evrope.
Ovaj rat ima tri glavne komponente:
1. Politički rat osmišljen da fragmentira evropska i sjevernoamerička društva iznutra
2. Iskorišćavanje zavisnosti u strateške svrhe
3. Nastojanje da oslabi zapadni uticaj udvaranjem delovima sveta u kojima je njegov domet najslabiji.
Putinov rat sa Zapadom važan je za njegovu viziju velike sile o Rusiji kao Evroazijskom Trećem Rimu. To takođe nosi najveći rizik za one koji žele da ga obuzdaju. Bauk Putina koji hara Evropom pod ravnodušnim okom druge Trampove administracije trebalo bi da podvuče hitan zadatak lječenja polomljenog američkog društva.
Predstojeća teška zima za mnoge Evropljane će učvrstiti lekciju da odvraćanje dolazi sa troškovima, kao i prevelika zavisnost od resursnih divova koji mogu da koriste energiju za stratešku polugu. Budući kredibilitet Zapada takođe zavisi od toga koliko dobro podnosi ruski pritisak u zemlji i inostranstvu. Moraće da se odupre iskušenju etatizma usmjerenog ka unutra i nastavi da snabdjeva Ukrajinu oružjem i pomoći koja joj je potrebna. Takođe će morati da se aktivno suprotstavlja lažnim ruskim narativima koji trenutno preplavljuju Indiju, Afriku i djelove jugoistočne Azije.
Ubistvo Darije Dugine, ćerke ruskog neofašističkog filozofa Aleksandra Dugina izazvalo je izliv žuči iz ruske ekstremne desnice. Sa tim je došao prvi nagovještaj domaće krhkosti u Rusiji od februarske invazije, u kojoj je uhapšeno 15.000 antiratnih demonstranata
I Dugin (koji nije ni Putinov “mozak” ni njegova muza) i njegova ćerka Darija Dugina (koja je promovisala krajnje desničarsku propagandu) su u najboljem slučaju mali igrači u ruskoj politici. Međutim, napad na ultranacionaliste je redak događaj u Rusiji, gdje ubistva, trovanja i “slučajne“ smrti u velikoj većini pogađaju one umjerene.
Ruskoj Federalnoj službi bezbjednosti trebalo je munjevitih 36 sati prije nego što je neubjedljivo objavila da je rješila slučaj. Pokazujući ličnu kartu ukrajinske Nacionalne garde (informaciju treba uzeti sa rezervom) tvrdilo se da je počinilac Natalija Vovk, pripadnik puka Azov, za koji Rusija tvrdi da je vojna jedinica kojom dominiraju nacisti. Prema FSB-u, Vovk se nastanila u stambeni blok u kojem je živjela i Darija Dugina , pratila ju je nedeljama, potom izvršila bombaški napad, a zatim pobjegla u Estoniju sa svojom mladom ćerkom i mačkom.
Iako vjerovatno nikada nećemo otkriti pravi identitet ubice, svako iole uverljivo objašnjenje je štetno za Rusiju. Ako je Ukrajina zaista kriva, kako ruska bezbjednost nije uspjela da zaustavi ovu ženu na granici, pošto su duboke provjere svih Ukrajinaca koji ulaze u zemlju navodno rutinske? I zašto joj je dozvoljeno da ode? Ali uzmimo i uovo u obzir - ako je ubistvo izvršio sam FSB, da li je to bila lažna anti-Putinova frakcija ili je djelovala po Putinovom naređenju da bi se dobila slaba podrška ratu? Ako je prvo, to ukazuje na duboki raskol u ruskoj eliti. Ako je ovo drugo, Putin je cinično ciljao rusku ultradesnicu, koja ga je kritikovala da nije dovoljno strog prema Ukrajini.
Konačno, vrlo mali broj posmatrača vjeruje da je za to kriva do sada nepoznata Nacionalna republikanska armija, koja je preuzela odgovornost za ubistvo. Ali ako jeste, onda to ukazuje na realnu mogućnost organizovanog domaćeg terorizma u Rusiji.
Dakle, kako god da bude, ubistvo Darije Dugine dovodi u pitanje Putinovo vlastito vođstvo. To je nešto što je skrupulozno izbjegavao. Opsjednut je kontrolom i uživa podršku ogromne propagandne mašine koja mu omogućava da pretvori poraze u trijumfe i okrivi druge za svoje greške.
Putinu možda tri neobjavljena rata nisu dovoljna. Da li je upravo upalio iskru jednog novog rata, po njega najopasnijeg?