Primjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti pokazaće da je bojazan o mogućim povredama ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja se iskazuje u određenim krugovima, bila neopravdana, smatra zastupnica Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava, Valentina Pavličić.
Ona je agenciji MINA, na pitanje da li Srbija ima pravnog osnova da podnese tužbu protiv Crne Gore zbog navodnog kršenja ljudskih prava usvajanjem Zakona, kazala da svaka potpisnica Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda „može ukazati Sudu na svaku povredu odredbi Konvencije“.
„Kada su u pitanju međudržavni sporovi, treba naglasiti da se radi o veoma rijetkoj pojavi, i u praksi Evropskog suda postoji određeni broj sporova između država u kojima se taj Sud bavio različitim pitanjima, koje su bile predmet podnijetih međudržavnih predstavki“, kazala je Pavličić.
Ona je dodala da je u prethodnih šest decenija, svega 20-ak takvih sporova je vođeno pred Evropskim sudom.
Pavličić je pojasnila da pozadina međudržavnih sporova nije ostvarivanje političkih ciljeva određene države, niti to mora biti zaštita njenih državljana.
Naprotiv, kako je navela, legitimitet te vrste predstavki proizilazi iz kolektivne obaveze zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda čiji su garant sve potpisnice Konvencije.
„Svaka potpisnica Konvencije, pa i Srbija, formalno ima pravo da pokrene međudržavni spor protiv Crne Gore pred Evropskim sudom. Što se tiče pravnog osnova takve predstavke, to je sasvim drugo pitanje, na koje u ovom trenutku ne možemo dati precizan odgovor“, kazala je Pavličić.
Prije svega, pojasnila je ona, jedna takva predstavka bi morala da ispuni uslove prihvatljivosti propisane Konvencijom, to jest da su iskorišćeni domaći pravni ljekovi i da je podnijeta u roku od šest mjeseci.
„U odnosu na pravnu osnovanost takve tužbe, tj. predstavke, zaključak bi mogao da donese isključivo Evropski sud“, rekla je Pavličić.
Prema njenim riječima, jasno je da su pojedinci u susjednoj državi očigledno nezadovoljni novim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, i da je on pokrenuo mnogo, kako laičke, tako i stručne debate u Crnoj Gori i šire.
„Ipak, moram naglasiti da država Crna Gora ima suvereno pravo da zakonski uređuje odnose sa vjerskim zajednicama na svojoj teritoriji i međunarodna zajednica, uključujući i susjedne države, moraju da poštuje taj suverenitet“, kazala je Pavličić i dodala da u tom dijelu i Evropski sud ima jasno izražena stanovišta.
Crna Gora je, kako je navela, obavezna da uskladi svoje propise sa standardima Konvencije i drugim opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, što je učinila u prethodnom periodu. „Smatram da je ovaj Zakon ispoštovao tražene standarde“.
Pavčić je dodala da se, kada se govori o mogućem postupku pred Evropskim sudom i pravnoj osnovanosti potencijalne predstavke od strane druge države, mora imati u vidu da je Zakon tek stupio na snagu, i da njegova primjena još nije ni počela.
„S tim u vezi, smatram da će se kroz njegovu primjenu pokazati da je postojeća bojazan o mogućim povredama ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja se iskazuje u određenim krugovima, bila neopravdana“, naglasila je ona.
Upitana da li smatra da Zakon nudi dovoljnu pravnu zaštitu u pogledu prava vlasništva, Pavličić je podsjetila da je pravo na imovinu prije svega zaštićeno Ustavom Crne Gore, kao najvišim pravnim aktom, a nakon toga i Konvencijom čiji je potpisnik i Crna Gora.
Samim tim, kako je kazala, odredbe tog Zakona moraju biti u skladu sa tim pravnim aktima koji imaju supremaciju u odnosu na bilo koji zakon ili pojedinačni akt.
„Polazeći od svakodnevnih najava da će se pitanje ustavnosti određenih odredbi Zakona pokrenuti i pred Ustavnim sudom, vjerujem da će taj sud, kao najkompetentnija institucija za pitanja ustavnosti i zakonitosti, dati konačnu ocjenu tog naizgled spornog pitanja“, rekla je Pavličić.
Ona je dodala da Ustav propisuje da su potvrđeni i objavljeni međunarodni ugovori i opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka, imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drugačije od unutrašnjeg zakonodavstva.
„Dakle, jasno je da pravo svojine ima višestruku zaštitu u okviru crnogorskog pravnog sistema i smatram da niko ne treba da strahuje da mu to pravo može biti oduzeto ii uskraćeno bez sprovedenog postupka utemeljenog na validnim materijalnim dokazima“, istakla je Pavličić.
Ona je kazala da je Crna Gora već vodila postupak pred Evropskim sudom po predstavci Eparhije budimljansko-nikšićke i 11 crkava i manastira, koji su dio Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.
Predstavka je, podsjetila je Pavličić, podnijeta jer su njeni podnosioci smatrali da su time što Vlada nije odlučivala o njihovom zahtjevu za restituciju u skladu sa Zakonom o pravednoj restituciji iz 2002. godine povrijeđena njihova imovinska prava, naročito njihova “legitimna očekivanja” da će ponovo steći imovinu koja im je oduzeta nakon Drugog svjetskog rata.
Kako je kazala, ispitujući osnovanost te predstavke, Evropski sud je odlukom od 9. oktobra 2012. godine odbacio istu kao očigledno neprihvatljivu.
„Vezano za konkretne pritužbe, Evropski sud je utvrdio da podnosioci predstavke nijesu imali „postojeću imovinu“ niti „legitimno očekivanje“ za povraćaj imovine koja im je oduzeta nakon Drugog svjetskog rata, i da nije bilo diskriminacije u tretmanu podnosioca predstavke u odnosu na druge“, navela je Pavličić.
Prema njenim riječima, u konkretnom slučaju, pozivajući se na dobro ustanovljenu praksu Evropskog suda, država je dokazala da nije bilo povrede imovinskih prava podnosilaca predstavke, niti da je bilo diskriminacije u tom kontekstu.
„Svaka odluka o neprihvatljivosti predstavke ili presuda u kojoj je utvrđeno da nije došlo do povrede Konvencije, predstavlja priznanje državi da je na dobrom putu prilikom primjene konvencijskih standarda, pri čemu uvijek postoji prostor za uspostavljanje još efikasnijeg mehanizma primjene Evropske konvencije i standarda Evropskog suda na nacionalnom nivou“, kazala je Pavličić.
Ona je rekla da, ne želeći da na bilo koji način prejudicira određena pitanja koja se pokreću novim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, smatra da je značajno podsjetiti da je odluka koju je Evropski sud donio u korist Crne Gore najbolji pokazatelj da se odgovori na određena sporna pitanja mogu tražiti i naći isključivo pred kompetentnim institucijama.
„U slučaju tvrdnji o navodnoj ugroženosti bilo čijih ljudskih prava i osnovnih sloboda ili u slučaju sumnji u postupanje domaćih državnih organa, svako ima pravo da se obrati međunarodnom Sudu u Strazburu, i sam se uvjeri u osnovanost ili neosnovanost sopstvenih zahtjeva“, dodala je Pavličić.
Na pitanje koliko je pravno utemeljena peticija koju je pokrenulo Udruženje za zaštitu ustavnosti i zakonitosti i kojom se od Vlade Srbije traži podnošenje tužbe Evropskom sudu „kako bi se zaustavilo kršenje osnovnih prava u Crnoj Gori“, ona je rekla da se, mimo uopštenih navoda da se Zakonom navodno krši „pravo na imovinu, na pravično suđenje i na slobodu vjeroispovesti“, ne ukazuje na bilo kakav konkretan pravni ili činjenični osnov takvih tvrdnji.
„Sama peticija, onako kako je predstavljena na sajtu u koji sam imala uvid, više ima karakter političkog pamfleta, nego ozbiljnog i pravno potkovanog zahtjeva koji bi mogao biti predmet neke debate. Iz tih razloga, ne mogu iznositi ocjenu pravne utemeljenosti peticije, s obzirom da njena sadržina nema nikakve veze sa pravnom materijom“, zaključila je Pavličić.