Novak Đoković ispričao je detalje koje do sada nikome nije rekao o najtežim trenucima odrastanja...
Novak Đoković je čovjek koji ima vjerovatno i najjaču mentalnu snagu u svijetu tenisa, možda i u sportu u globalu. Kada je najteže, kada se lomi, čak i kada mu ne ide, ostaje smiren, pronalazi rješenja, ne paniči. Ima razne tehnike koje je koristio da bi u tome uspio, ali je jedan od najvećih razloga za tu snagu glave ono što je prošao kada je bio mali, kroz rat i bombardovanje.
Pričao je o tome mnogo puta, ali nikada nije ovako detaljno opisivao kroz šta je prolazio u tim momentima. Sada jeste, po prvi put je pričao neke stvari koje nikome do sada nije rekao.
"Rat je horor, nešto najgore što može da se doživi, strah od nepoznatog. Ne znate da li će sljedeća bomba da ti padne na glavu i tako je svakog dana. Alarmi, sirene, sve to nas je budilo tokom noći kada se približe avioni. Sjećam se svoje majke jedne noći...", počeo je Novak intervju za "La Nacion".
Opisao je šta se onda dogodilo i kako je Dijana završila na zemlji, dok je on bio tu sa braćom i plakao.
"Spavaš, onda se čuju sirene, moraš da uzmeš torbu i da se skloniš u sklonište. Prvi put kada se dogodilo moja majka je ustala u mrklom mraku, jer smo svi spavali zajedno, nismo znali šta se dešava i plakali smo noćima. Udarila je glavom u grijač i pala je u nesvijest. Tri sata je ujutru, moj otac je tu i vidi svoju ženu koja je pala u nesvijest. Ja sam imao 12 godina, braća osam i četiri, svi smo plakali, potpuna panika. Ali, to je jedno iskustvo koja nas je ojačalo kao porodicu, kao osobe. Ponavljam, ne želim to nikome."
Morao je da odraste sa samo 12 godina.
"Hoću da bude jasno, ne vjerujem da bilo ko treba da pati zbog rata da bi mentalno bio jači, postoje drugi načini da se to uradi. Za mene je to bio važan dio života i natjeralo me da sazrim brzo kao klinac. Morao sam da preuzmem određene odgovornosti, da dijelim tu ulogu sa svojim ocem, jer sam bio najstariji sin. Otac mi se obraćao kao odrasloj osobi, objašnjavao mi je šta treba da radim, gdje treba da vodim svoju braću, gdje da idemo. To je bio rat. Svi su bili u panici, vrištali, bili su u strahu, izgubljeni. Samo to što se prisjećam toga mi stvara jezu, to je užasan osjećaj."
Ispričao je i šta se dogodilo na jednom njegovom treningu.
"Sjećam se dana kada sam napunio 12 godina i vidio jedan avion usred dana. Bilo je to u teniskom klubu i alarmi su se oglasili, čuješ to i onda vidiš avion koji je iznad tebe i pomisliš 'šta mogu da uradim?'. Ne mogu ništa. To je najgori oskećaj, plašiš se. Nemaš kontrolu, nemaš snagu. Neko ko je jači ima tu moć da uništi sve u jednom ili drugom momentu", objasnio je Đoković.
"Djeca me čine ranjivim"
Emotivno je Đoković pričao o raznim temama, otvorio je dušu...
"Šta me čini ranjivim? Više nego što iko može možda da zamisli, djeca. Moja djeca naravno, ali i druga djeca. Uvijek mi prorade emocije sa djecom, ali kada sam postao otac... Kada vidim da djeca pate, to mi slama srce, kao da ulazim u depresiju. Oni su najčistija bića na planeti i zaslužuju samo najbolje, zaslužuju da imaju budućnost. Kada vidim rat i sve što se dešava..."
Ne želi da vidi rat i patnju djece nigdje.
"Ja sam preživio rat, moj grad su bombardovali i danju i noću, vidio sam mrtve ljude. Sada kada vidim rat u drugim zemljama svijeta, ne razumijem. Volio bih da znam zbog čega se to događa, ali to su pitanja za političare i druge ljude. Sve to me čini tužnim, jer ne ostavljamo bolji svijet za djecu, za buduće generacije, što znači da ne radimo dobre stvari. To je jedan od razloga zbog kojih naša fondacija radi sa djecom, želimo da stvorimo bolje društvo za njih, da imaju što bolju edukaciju i zato me nepravda čini ranjivom, posebno prema djeci i prema prirodi. Volim prirodu i životinje i takve stvari me uništavaju."
Otkrio je i šta ga još čini ranjivim.
"Takođe, ranjivim me čini i to kada vidim da ljudi pate zbog zdravstvenih problema, kada osjećaju da nema nade i da nema rješenja. Kada sam bio mali članovi porodice su bili mnogo bolesni i mnogo sam osjetljiv na to. Zato zamišljam svijet koji je povezaniji sa prirodom, svako drvo nam daje kiseonik, život, energiju, liječi dušu, ali umesto toga mi buljimo u svoje telefone", zaključio je Đoković.