Tačno 10 godina nakon meča sa američkim "drim timom" na SP u Indijanapolisu, za MONDO priča jedan od junaka istorijske pobjede.
![Gurović: Trema me sputala, dao bih im 30! Gurović: Trema me sputala, dao bih im 30!](https://mondo.me/Picture/14/png/za-vesti.png)
SAD - Jugoslavija 78:81, peti septembar 2002!
Jedan od najznačajnijih datuma u istoriji srpske, ali i američke, pa samim tim i svjetske košarke.
Nismo bili prvi koji su slavili pobjedu nad selekcijom SAD sastavljenom od NBA asova - dan ranije učinili su to Argentinci - ali je trijumf reprezentacije Jugoslavije bio vrijedniji, utoliko što je ostvaren u eliminacionoj utakmici.
Imali su "Ameri" 10 poena prednosti u posljednjoj četvrtini, a onda su Milan Gurović i Marko Jarić, kao najzaslužniji za preokret, poslali domaćina u borbu za plasman od 5. do 8. mjesta!
To uoči Svjetskog prvenstva apsolutno niko nije mogao da predvidi...
"Sjećam se tih mojih trojki, naravno. Znam da padaju na pamet i mnogim drugima kada se povede priča o toj utakmici, ali ne bih sad nešto da se hvalim. Mogao sam isto tako da promašim... Svi smo te večeri dobro odigrali i uradili smo ono u šta smo prije toga i vjerovali", evocira uspomene Milan Gurović.
"Dan prije toga smo svi sjedili u publici i gledali kako Argentina 'ladno pobjeđuje Amerikance, predvođena Obertom, Noćionijem i drugim igračima protiv kojih smo mi igrali 100 puta, što u klubovima, što u reprezentaciji. Rekli smo sebi - ako su mogli oni, možemo i mi!"
Pogledajte VIDEO.
Gurović je uoči četvrtfinalnog meča imao zanimljiv razgovor sa selektorom Svetislavom Pešićem.
"Kari mi je dao zadatak da čuvam Redžija Milera i rekao mi da ćemo ih dobiti. Ne znam da li je stvarno tako mislio, ali ja jesam. Odgovorio sam mu - da, pobjeđujemo!"
Sadašnji pomoćni trener Crvene zvezde dao je Amerikancima 16 poena, ali je poslije žalio što mu učinak nije bio još veći.
"Redži Miler je bio igrač kojeg sam do tog dana gledao samo na televiziji. Na početku meča sam bio u nevjerici što igram protiv njega i trebalo mi je vremena da se opustim. Šteta, mogao sam da im ubacim 30 poena, kao mnogim drugima", u svom stilu priča Gurović.
Nakon toga je u polufinalu pao Novi Zeland, u finalu Argentina poslije produžetka i tako je osvojena posljednja velika titula, poslije koje smo ponosno sebe nazvali "zemljom košarke"...
EKIPA BEZ SPOREDNIH GLUMACA
Učinili su to Bodiroga, Koturović, Čabarkapa, Rakočević, Stojaković, Radmanović, Jarić, Drobnjak, Divac, Vujanić, Tomašević i Gurović.
"Imali smo vrhunskog trenera Pešića, a svi momci su bili ako ne nosioci igre svojih timova, onda barem članovi prve petorke. Ja sam te godine igrao za Unikahu i igrao sam finale španskog plej-ofa protiv Tomaševića i Taukeramike", prisjeća se sjajno krilo.
"Bodiroga je bio najbolji igrač evropskog prvaka Panatinaikosa, Peđa i Divac su žarili i palili u Sakramentu, Jarić u Kinderu i da ne nabrajam dalje. Svi smo imali u nogama puno jakih utakmica, a Bodiroga i Stojaković su svojom klasom ulivali nam posebnu dozu samopouzdanja".
Mnogi su, možda, zaboravili da "plavima" tog ljeta nije išlo dobro u pripremnom periodu (tri vezana poraza na turniru u Beogradu) i da su na samom takmičenju izgubili od Španije i Portorika, pa su u posljednjem kolu druge faze protiv Turske morali da pobijede da bi se uopšte plasirali u četvrtfinale.
"Odlika velikih timova je da se saberu kada je najteže i vrate se u život mentalnom snagom. Mi smo na to prvenstvo došli kao šampioni Evrope i jedni od favorita, tako da su svi jurišali na nas punom snagom i to nije bilo lako izdržati".
Zlato iz Indijanapolisa posljednji je veliki trijumf srpske košarke i posljednji događaj koji je ljude izveo na ulice, bez obzira na to što su se odlučujuće utakmice SP 2002. igrale koji sat poslije ponoći.
Uslijedio je period šestogodišnje agonije, zatim bljesak na EP u Poljskoj 2009, nesrećno izgubljena medalja u Turskoj 2010. i onda povratak na niske grane, sticajem raznih okolnosti.
Reprezentacija nam nije što je nekad bila, oslabljena je, uzdrmana zbog tri poraza od direktnih konkurenata, pa tako i sam selektor Dušan Ivković kaže da je zabrinut za plasman na Evrobasket u Sloveniji 2013.
"KLINCI DANAS NE VJERUJU U RAD"
Milan Gurović (37) za sebe kaže da je "vječiti optimista", tako da ga ni trenutna situacija ne brine previše.
"Vjerujem u te momke, da nisu kvalitetni, ne bi ni bili u reprezentaciji".
"Čini mi se da smo u neke utakmice ušli pomalo ležerno, ali u preostale tri utakmice ne bi trebalo da bude problema. Od Slovačke i Estonije smo mnogo jači i onda ostaje da Izrael padne u punoj Areni. Siguran sam da ćemo ići u Sloveniju iduće godine".
Pa i da odemo, utisak je da su "orlovi" potrošili skoro sve kredite i teško da ćemo ih za nešto manje od 365 dana ispratiti na EP sa velikim očekivanjima.
Da li upravo velika očekivanja i stara slava predstavljaju teret koji ovi, neosporno talentovani i kvalitetni igrači, ne uspijevaju da iznesu?
Izgubio se "pobjednički pelcer", možda i strast prema igri, treningu, nacionalnim simbolima... I tu ne mislimo na 14 momaka koji trenutno brane boje Srbije, već na pojavu daleko širih razmera.
"Igrači više ne ostaju da individualno rade poslije treninga, ne shvataju da pored ta dva sata moraš da uložiš barem još sat i po, da radiš na tehnici, ubaciš 300-400 lopti u koš... Cio svijet trenira dva sata dnevno i ako hoćeš da budeš najbolji, moraš da treniraš više. Novi klinci ne vjeruju u to".
Gurović za sebe kaže da je imao jasne uzore.
"Mi smo slušali priče o Daniloviću, koji je radio sedam-osam sati dnevno. Isti takav je bio Bodiroga, iako je samo dvije godine stariji od mene. Gledajući njega, morao sam i ja da se 'zarazim' napornim radom... Danas niko ne može da me ubijedi da postoji neki kraći put do uspjeha", završio je razgovor za MONDO Milan Gurović.
(I. Bogunović - MONDO, foto: Guliver/Getty images, MN Press)