Ljudske sudbine su najgora strana svakog rata, ožiljci ostaju za cijeli život, a koliko sve može da se promijeni praktično preko noći osjetili su crnogorski košarkaši Miloš Latković i Miloš Popović.
Neprospavane noći, zamalo uzaludno pješačenje od skoro 30 kilometara, strijepnja, iscrpljeni i fizički i psihički i spas praktično u posljednji čas. Dvojac naših igrača uspio je da pobjegne iz ratom zahvaćene Ukrajine iz koje svakog dana stižu fotografije i snimci od kojih se ledi krv u žilama.
A, šta su sve preživjeli i kako je izgledalo od četvrtka ujutro do ponedjeljka kasno uveče kada su napustili drugu po veličini zemlju u Evrope za MONDO je otkrio Latković.
Miloše, za početak kako si nakon par dana na sigurnom, sa porodicom?
"Lijepo je biti kući, to nam je bila najveća motivacija tokom svih dana putovanja. Uglavnom, porodica daje najveću snagu, ali dio misli i emocija su i dalje iza granica sa Ukrajinom", iskren je Latković.
Sve je bilo sjajno za crnogorski tandem u Krivbasu – igrali su veoma dobro, svidio im se grad, uslovi. I onda šok – kasno u noć 24. februara Rusija je objavila rat. Da li je išta nagovještavalo da bi sve ovo moglo da se dogodi?
"Jesu odlasci stranaca iz klubova i mediji sa pričom o invaziji u koju niko nije vjerovao. U svakom gradu se odvijalo sve normalno, ljudi su počeli da se oslobađaju od COVID ograničenja, a dočekali ratno stanje. Buđenje 24. februara u 05:30 je nešto što nikada zaboraviti neću", ističe Latković.
Kada shvatili da je "vrag odnio šalu" i da morate krenuti sa napuštanjem Ukrajine?
"Pričalo se ako počne, biće kao u prošlom ratu, regija Donjecka i to neće dugo trajati. Kad smo vidjeli da granatiraju Harkiv, kada smo osjetili potrese od granatiranja nekih okolnih gradova i sirene koje su se čule, shvatili smo da je situacija preozbiljna, znali smo da što prije moramo napustiti državu".
Kakve su bile prve opcije? Umjesto na granice sa Rumunijom i Moldavijom koje su bile bliže morali ste da idete na granicu sa Poljskom koja je od Krivog Roga udaljena skoro 900 kilometara.
"Amerikanac koji je bio sa nama u ekipi u tom periodu je završavao vizu u Poljskoj, tako da smo samo ja i Miloš krenuli sa organizacijom. Prvi plan im je bio da nas smjeste u kuću sa skloništem kod pomoćnog trenera. Kada smo to odbili, za par sati je stiglo vozilo sa dva vozača koji su se smjenjivali do granice sa Poljskom".
I kada se činilo da će sve vrlo brzo biti gotovo krenuo je pravi pakao za momke sa Cetinja.
"Na 25-26 km od granice smo naišli na isto toliko dugu kolonu auta, rečeno nam je da krenemo pješke i da sačekamo autobus koji odvozi ljude do same granice. Međutim, shvatili smo da autobusi voze majke sa djecom i starije ljude i krenuli smo sa pješačenjem kao i veliki broj ljudi. U tom trenutku to je bio već drugi dan nespavanja, ljudi koji padaju od umora, djeca umotana u ćebad koja spavaju na putne torbe... Sve to nam je govorilo da je njima ipak teže i da moramo izdržati na putu da izađemo iz države", prisjeća se Latković.
Agonija se nastavila po dolasku na samu granicu. Tako blizu, a tako daleko su bili Latković i Popović izlasku iz Ukrajine. Ljudi iz ambasade Crne Gore u Poljskoj čekali su na drugoj strani, ali...
"Cijelo vrijeme smo bili u kontaktu sa ljudima iz ambasade, oni su trebali da nas čekaju na poljskoj granici. Međutim, naš najveći problem je bio izlazak iz Ukrajine, a u tome tih dana nam nisu mogli pomoći. Vojska i granična policija su uporno odbijali da pričaju sa nama, da vide naše pasoše, boravišne i radne dozvole... Poslije više od 5-6 pokušaja da pređemo granicu shvatili smo da moramo tražiti alternativno rješenje".
I kada se činilo da je sve izgubljeno i kada su crnogorski košarkaši bili na izmaku snaga stigao je spas u posljednji čas. Reagovali su i iz Košarkaškog saveza, mediji, ukrajinski konzul u Podgorici.
"Naša slamka spasa bio je Rizvan Babaev, ukrajinski državljanin koji traži azil u Crnoj Gori. Njegov advokat Smailović uz pomoć Gose Sajafova organizovao naš put prvo do Ljvova, gdje smo prenoćili i sjutradan bez problema stigli i prešli mađarsku granicu".
A, kada su ušli u Mađarsku kao da su stigli kući. Nakon nekoliko dana prave agonije, najdužeg i najtežeg putovanja u životima naši košarkaši su vrlo brzo stigli i u domovinu, gdje su se spojili sa onima koji su im bili najveća podrška – porodicama.
"Ovim putem se zahvaljujemo svima, jer su za kratko vrijeme organizovali naš izlazak. Osjecali smo ogromno olakšanje, međutim i veliku emotivnu iscrpljenost", dodao je Latković.
I za kraj – da li imaš planove za dalje? Rat se desio u jeku sezone.
"S obzirom da dolazimo iz dijela sezone kada je forma bila na visokom nivou, naravno da razmišljam da zavrsim sezonu u nekom klubu. Međutim, vidjećemo kakve će biti mogućnosti. Svakako, zahvalni smo što smo poslije toliko vremena sa svojim porodicama što je i najbitnije. Ovaj put sport i ako pričeka nećemo se nervirati", poručio je Miloš Latković u intervjuu za MONDO.