Merima Njegomir preminula je u 69. godini nakon borbe sa karcinomom pankreasa, a za jednu horor priču iz njenog života malo ko zna. Merima je u svom životu prošla kroz mnogo toga, uvijek sa osmjehom na licu, čak i kada se našla u situacijama koje su bile opasne po nju.
Merima je svojevremeno ispričala kakav je horor doživjela na putu do Vršca. Iako su je usput uvjeravali da treba samo da "nastavi pravo", a ona je otkrila kako je neplanirano, prateći tu direktivu "zaglavila" u Deliblatskoj peščari, u srcu jednog lovišta.
Avanturu je prepričala do najsitnijih detalja, zbog kojih su svi na dogovorenom mjestu na koje je kasnila mislili da je sve samo izgovor.
"Iako se u Banatu ide samo pravo, ima puteljaka i sokačića koji ne vode nikud, ali u njima može dobro da se nadrlja. Baksuzluk me je, inače, vodio ne samo iz ćorsokaka u ćorsokak, nego i iz države u državu, sve okolo-naokolo. Zato sam, vozeći ovog puta prema Pančevu, već unaprijed osjećala nesigurnost. Bio je osmi mart, ovaj posljednji. U Vršcu su me čekali Bata Kanda i njegov orkestar. I slavljenici. Još prije nego što sam pošla, objasnila mi je Bobana (moja prijateljica) samo jednom rečenicom cijelo moje predstojeće putovanje:
'Dođeš do Pančeva, prođeš kroz grad i samo pravo!'
Vozila sam kroz Pančevo prema uputstvu. Ali umjesto prema Vršcu, krenem prema Kovinu. Nešto mi nije dalo mira pa upitam jednog Pančevca, za svaki slučaj:
'Molim vas, gdje je put za Vršac?'
'Samo vozite pravo' reče, tako da više nisam imala razloga da sumnjam, ni da se dvoumim.
Malo kasnije, opet zaustavim auto i pitam nekog pješaka:
'Molim vas, da li je ovo put za Vršac?'
'Da, samo imate jedno šezdeset kilometara da obilazite. Ali, može i tuda'.
Shvatim da više nema vraćanja. Poslije sat vremena, našla sam se na nekoj rampi. Upitam čovjeka na rampi:
'Molim vas, put za Vršac?'
'Samo pravo', reče.
Osjećala sam se nelagodno i to mi je bio dovoljan znak da upadam u neke nepoznate neprijatnosti, rekla je ona, koja ni sama nije mogla da vjeruje svojim očima gdje se našla.
Imala sam utisak da ulazim u privatni posjed. Onakav, kao u filmovima. Izdvojen, nigdje žive duše. Drveće bez lišća, strašno u mraku. Gledala sam svaki čas u brojčanik. Prolazili su kilometri. Počne da me trese strah, kakav nikad nisam osjetila. Drveće - sve veće, sve gušće i sve crnje. Iznenada osvijetlim farovima nekoliko životinja. Oduzmem se, a one se razbježe. Shvatim da su srne, ali ja sam se bojala čak i srna. Sve me podsjeti na Alisu u zemlji čuda. Ugledam još neku poveću životinju koja brzo pobježe. Plašile su se one mene, a ja njih. Ukopčam da sam u Deliblatskoj pješčari, i to u srcu lovišta. Stegla sam volan. Put je bio takav da sam vozila trideset na sat. Krivudav, samo jedna traka, ako ta udubljenja od traktora u raskvašenoj zemlji mogu da se nazovu - traka. Da neko naiđe meni u susret (što nikom nije ni moglo da se desi), ne bismo mogli da se pomjerimo s mjesta, ni taj neko, ni ja.
Razmišljala sam šta može da se desi, ili meni, ili kolima - kad opet rampa. Otvorena. To je ona druga iz koje se izlazi iz lovišta. Ugledala sam neke kuće u mraku. Selo - shvatam. Roletne su bile spuštene, prozori jedva osvijetljeni. Ugledala sam na uglu neku ženu. Upitala sam je za put za Vršac. Rekla je:
'A, pogriješili ste, vratite se, a onda idite pravo. Vidjećete neki put kojim idete nekoliko kilometara i onda vam je tu Vršac'".
Crne misli ubrzo su je obuzele i bila je gotovo sigurna da će ta nevolja još dugo trajati.
"Onako bespomoćna i sama, nisam imala druge do da je poslušam. Kad, poslije pet metara - opet dva udubljenja od traktora. Zemlja blatnjava. Opet šuma. I tako vozim, sve dublje i dublje, sve dalje i dalje. Šta ako se odlomi točak - pomislim. Sve je neprohodnije. Pokušavam da se vratim, ali nigdje ne mogu da okrenem auto. Ne može ni u rikverc, jer se ništa ne vidi. Ako pukne guma? Ako mi nestane benzina? Ako od truckanja nešto otkaže - ređale su se crne misli, a sve je izgledalo kao da će beskonačno da traje. Poslije sedam kilometara naiđem na prazninu (prostor bez drveća i šipražja). Okrenem auto, pa hajd' nazad. Dala sam, ko bajagi, gas, ako se na tom bespuću uopšte i mogao dati gas, i krenula. Trudila sam se da se kola ne zaglave u rupčagama. A sve sam manje vjerovala u to da sam ne samo u našoj zemlji, nego uopšte na Zemlji. U tim burnim mislima ponovo sam stigla u isto mjesto. Sad su kuće bile tamne, bez ijednog osvijetljenog prozora. Naiđem, ipak, na jedan. Vidjelo se kako neka deca u pidžamama skaču po krevetu, a svjetlost je dopirala iz udaljene sobe. Zakucam u prozor.
'Mama, neko lupa' povikaše djeca.
Žena upali svijetlo. Bilo je oko devet sati.
'Otkud vi tu sad, noću?', čudila se.
'Molim vas, put za Vršac?'
Pokazala mi je put, onaj kojim nisam pošla. Prethodna žena me je obmanula. Izađem, na put, najzad. U hotelu je moja priča djelovala nevjerovatno, mislili su da je sve samo izgovor zbog zakašnjenja. Pjevala sam, ali me strah i uzbuđenje nisu napuštali. Željela sam samo da se vratim u Beograd. Krenula sam iste noći jer me je čekalo troje moje djece. U blizini Pančeva, naglo se zadrmam, onda čujem jaku lupnjavu koja me je pratila, a i kola su počela da zanose. Prikočim i izađem. Kad, zadnja leva guma - pukla. Nisam smjela da se zadržavam. Bojala sam se i kamiona, i drveća, i mraka. Nisam smjela nikog da zaustavim. Strah je već toliko vladao da sam samo ušla u auto, šćućurila se, još jače stegla volan i krenula dvadeset, a možda i deset na sat, sve do hotela 'Tamiš' u Pančevu. Na točku, umjesto gume, visile su gumene froncle", ispričala je pjevačica jednom prilikom.