Ko je bila Ljiljana Jorgovanović? Ćosić joj čuvao leđa, radila s Marinom i Laćom, a obožavala video igrice

Ljiljana Jorgovanović preminula je juče nakon borbe sa teškom bolešću, a malo ko zna koliko je bila bitna za karijeru mnogih pjevača koji su danas jedne od najvećih zvezda.

Iza više nego uspješne Marine Tucaković stajala je prije svega njena porodica, muž Aleksandar Futa Radulović i sinovi Miloš i Milan Laća Radulović, nekoliko pjevača iskrenih prijatelja, ali i Ljilja Jorgovanović, srpska novinarka i tekstopisa. Ona je sa čuvenom Marinom napisala neke od najvećih hitova domaće muzike. U intervjuu za Kurir Ljilja se prisjetila zajedničkog života i saradnje sa ženom koja je ostavila neizbrisiv trag u domaćoj muzici.

Novinarstvom je počela da se bavi u Studentu početkom osamdesetih. A u razgovoru za Kurir se svojevremeno prisjetila tih dana.

"Kao vrijeme kad sam bila najgluplja i najsrećnija, puna snage da se borim za svoje zablude. U to studentsko glasilo uglavnom su dolazili oni koji nisu imali dobre veze da pišu za "ozbiljne" novine, djeca provincije željna da osvoje Beograd i svijet. Ništa nisam željela da osvojim, pa ništa nisam ni osvojila. Borili smo se za pravdu i jednakost, branili sirotinju od bogataša socijalističkog kalibra, ljevičari s bradama do pupka i djevojke koje se nisu šminkale ni dotjerivale. Iako su motrili na nas, znala sam da smo nebitni, kao da smo obdanište u kome nas gledaju vaspitačice. Zato nikad nisam voljela omladinsku štampu, a ni studente kao privilegovani sloj društva. Broz je tek umro, krenule su grozne nestašice praška, kafe, higijenskih uložaka i restrikcije struje, a studenti su u mraku protestovali lupajući u šerpe. Dobili su struju. Ali samo za sebe. Pamtim da sam radila s neviđenim likovima, svi su za film: Momčilo Petrović, Branko Maširević, Stevo Batić, Dejan Đurović, božanstvena Tanja Nikolovski..".

Karijeru novinara nastavila je u novinama Mladost.

"Jugoslavija se raspadala na naše oči, a Mladost je bila jugoslovenska omladinska redakcija, sa urednicima iz cijele Juge. Svađala sam se sa omladinskom štampom Hrvatske i Slovenije, Poletom i Mladinom. Slutila sam da kroz njihove tekstove ove dvije republike guraju svoje stavove za otcjepljenje. Uživala sam da ih vrijeđam. Putovala sam i pisala o nacionalizmu sedam i po godina, a onda je došao Milošević i stavio tačku na Mladost.

Nikad neću zaboraviti osvećenje crkve u Jasenovcu, dolazio je patrijarh German. Voz iz Beograda stao je pred svitanje na neku poljanu u Novskoj, a iz voza su kroz maglu silazili ljudi u šajkačama i opancima, rodbina pobijenih. Hrvatske vlasti nisu htjeli da otvore hotel "Sava" i smrzavali smo se dok sunce nije izgrijalo. Prvi put sam tamo odgledala dokumentarac o Jasenovcu i život više nije bio isti. Posle je Aleksandar Tijanić odvezao Milomira Marića i mene u hotel "Interkontinental" u Zagrebu. Horor i luksuz su se pomiješali, a tako je vala i danas. Napisala sam tekst sa naslovom: "Bog i Hrvati. Tko još?" Sjećam se i putešestvija po Kosovu s Momčilom Petrovićem i foto-reporterom Vladom Mirićem.

Sišli smo u rudnik "Trepča", na poslednji, dvanesti horizont. Bili smo polumrtvi kad smo izašli. Azem Vlasi nam se podsmijavao na fini, albanski način. Jeli smo najbolje ćevape, pili super "prizrensko pivo" i napisali teško đubre od teksta. Najzad, tu je i intervju s Dimitrijem Rupelom, vatrenim slovenačkim borcem za otcjepljenje, univerzitetskim profesorom i engleskim đakom, koji nije htio da razgovaramo na srpskom, iako ga je, naravno, govorio. Predložio mi je slovenački ili engleski. Toliko je držao do toga da mi se smučio. Svečano je izjavio da Slovenija ostaje u Jugoslaviji sledećih deset godina, a za godinu i po su završili posao. Došao je desetak godina kasnije u Beograd kao ministar spoljnih poslova, na otvaranje "Merkatora". Pričao je srpski jer pare su pare.

Radila je u Srpskoj riječi devedesetih

"Teško i stresno. Od Jugoslovenke sam postala Srpkinja, ono što i jesam. To su bile privatne novine naklonjene Srpskom pokretu obnove, motoru opozicije protiv Miloševića. Osim paljbe po Miloševiću, ove novine objavile su apsolutno najbolje tekstove o egzekuciji Jugoslavije, motivima građanskog rata, učešću stranog kapitala i licemjerju Zapada. Sve je to ostalo u sjenci "partijskog" i "četničkog". Nema veze. Tada sam konačno shvatila odakle vjetar duva, šta i zašto prolazi, i da je udaranje po Miloševiću maskarada za sva buduća vremena. Kroz redakciju su prošli, a i pisali, najveći opozicionari tog doba, od Šešelja do Đinđića. Honorari su bili redovni. I ja sam tu radila honorarno kao urednik gotovo osam godina".

U Njuzviku je pisala o tome da joj se Dobrica Ćosić udvarao dok su radili intervju, iako je bio 30 godina stariji od nje. Otkrila je da je bilo simpatija

"Uzvratila sam mu, ali mi se nije udvarao, niti sam to napisala. Udvarače i ljubavnike opisala sam u stihovima za pjevače. Ćosić se postavio kao neka vrsta mog mentora, malo mnogo starijeg brata. Bio je poznat po tome. Družili smo se i pomagao mi je da dođem do važnih ljudi. Osjetila sam šta znači imati leđa, makar na nekoliko mjeseci. Nikada s ljudima iz vlasti nisam ni kafu popila privatno. To je loša karma".

Za Njuzvik je intervjuisala Šemsu Suljaković, to je bio jedan od najčitanijih intervjua na portalima te godine

"U Njuzvik sam došla 2015, posle 14 godina pauze od novinarstva. Vratila sam se da ispunim snove i pišem za franšizu najboljeg američkog nedeljnika koji sam obožavala kao djevojka. Šemsa mi je došla kao nagrada nakon strašnih napora da svake nedelje na deset novinskih strana držim pažnju čitalaca. Odmah sam osjetila ženu iz naroda, kakva sam i ja. Snimala sam je telefonom, nikad se dotad nismo čule ni vidjele. Toplo biće, naše, svoja na svome, ništa ne krije, ne glumi, još je u njoj vatre i sevdaha, a pričala je kao sa sestrom rođenom. Šemsa je po meni prava gospođa. Kasnije mi je slala čestitke za Božić.

Krajem devedesetih počinje da piše tekstove za pjesme mnogim velikim imenima na estradi.

"Ušla sam slučajno i na velika vrata, kao saradnica Marine Tucaković. Moj bivši muž odrastao je s Marinom u istoj zgradi i družili su se u djetinjstvu. Stalno je govorio da ga podsećam na Marinu. Poznavale smo se površno, birajući kod nje odeću od šanera. Prodala sam joj i svoje svadbene cipele. I kada više nismo mogli da živimo od novinarstva i džeza, poslala sam joj 1997. po mužu tri teksta. Ona i Brega upravo su radili na Čolićevom albumu "Kad bi moja bila". Odmah su uzeli djelove koji su im se svidjeli i potpisali me na dvije pjesme. Otišla sam da se vidim s njom. Leškarila je u spavaćici i dok je ona čitala još dva teksta koje sam donijela, ja sam probala njene žute cipele "karl lagerfeld". Rekla mi je: "Sve je dobro. Lijepo ćemo sarađivati". Popile smo po rakiju i već iste večeri poslala mi je kasetu s nekim pjesmama".

"Kad sam počela da radim s Marinom, odmah sam sujetu bacila u đubre i više je odatle nisam izvadila. Divila sam joj se i slušala je u svemu. Počeo je naš prećutni dogovor da radimo kako ona kaže i potpisuje me gdje želi. Isprva smo pisale kod nje svake večeri, i do četiri ujutru. Jednom smo uradile četiri albuma za mjesec dana. Mislila sam da je to normalno - a nije. Ona bi započinjala, ja nastavljala, pa ona prepravljala. Ili bi ona napisala refren, a ja strofe. S vremenom su se uloge mijenjale, miješale, razmjenjivale smo ideje telefonom, tokom ručkova, u šopingu... Simpatično je kako smo, recimo, pisale tekst "Gore od ljubavi". "Šta, je*em mu, može da bude gore od ljubavi?" pitale smo se. I uvijek bismo našle rešenje. I nisam ja pisala za pjevače. Pisala sam za nju, njoj da se svidi. To je to, trajalo je skoro 25 godina".

Posle Marine sarađivala je i sa Laćom.

"Laća je naslijedio Marinin i Futin talenat. Vrtio se oko nas kao mali, sve upijao. Od majke se razlikovao po modernijem rječniku i slengu, bio je dijete svog vremena. Mrzio je rimovanje, volio jednostavnost i samo jedan, ključan stih. Sjećao se kako smo Marina i ja dušu ispuštale za svaki red, sve je moralo da bude "skupo", bez opštih mjesta, originalno, drugačije. Laća je bio opušteniji i nije htio toliko da se muči. S njim sam sarađivala pred kraj Marininog života i nakon njene smrti. Mnogo je patio za njom. Imali smo velike planove, što na riječima, što na djelu. Nedostaje mi, mnogo. Često ujutro pustim njegove glasovne poruke, samo da mu čujem glas.

Neizbježno pitanje je bilo i odakle inspiracija za stihove?

"Od svukuda, što bi rekao Kusta. Živjelo se, voljelo, očajavalo... I najbedniji trenutak inspiriše. Prosto si nabaždaren da razmišljaš na taj način. Dok kuvam, sjeckam luk, slušam taksistu, gledam film, čitam poeziju, pričam sa sestrom, razgovaram telefonom... Samo iskrsne niotkuda rečenica za koju znam da je dobra. Nekada su se izlivale kao nabujala reka. Sad moram da kopam duboko".

Mlađe generacije citiraju njen stih "Uz viski topao dabogda propao", koji pjeva Milica Pavlović. 

"Ima ih mnogo, časna riječ. Najljepši stihovi su mi oni koje niko neće da pjeva. Volim ono što sam pisala Leontini, Jeleni Tomašević, Željku Joksimoviću, Aleksandri Radović... Unijela sam dosta crnila u tekstove, danas je to valjda krindž. Nekad pjevušim: "Tu, gdje pogled padne tvoj, sve na meni ozdravi i nekako se popravi ovaj ružni svijet"... To je iz pjesme "Nije mi dobro" Svetlane Ražnatović. Ako odlučim da otvorim Instagram, objaviću većinu onog što sam napisala. Radi se o velikim pesmama koje su preživjele test vremena".

Voljela je da radi s estradnim imenima

"Onaj ko me ne pritiska i ne nervira. Džabe sve pare ovog sveta ako ti je nož pod grlom, ode zdravlje. Milica Pavlović mi prija jer do detalja zna šta hoće. Većina pjevača su uljudan, dobar svijet. Traže ljudi tekst s kojim će da zarade, razumijem ih. Krvav je to posao. Najslađe sam pisala a Marinom, Severinom i Bregovićem. Lagano, veselo, strasno, pakovali smo album dvije godine. Čim krenemo da šlajfujemo, Goran prekine. Tako se radi, pogotovo kad pišeš na muziku. Keba je najinteresantniji lik, neviđeno muzikalan.

Ljiljana je bila strastveni gejmer

"Tačno je. Video-igre volim najviše na svijetu. Spasle su mi mozak, nervozu, liječe me. Mogla bih danima da igram. U pitanju su masivne, teške igre koje me izmještaju iz realnosti. Igram ukrajinski "Stalker", po motivima Tarkovskog. Lutam po radioaktivnoj zoni, posledici Černobilja, ne znam ko sam, ali imam misiju. Više puta odigrala sam trilogiju "Mass Effect", u kojoj sam komandant vasionskog broda, a tu je i čarobni "Diablo 3". Trenutno nemam vremena ni za jednu, jer ako uđem u "Stalkerovu" zonu, teško izlazim. Gejmerka sam 30 godina i nedavno je moj sin rekao taksisti: "Mama me je navukla na igre." Nikome se neće ovo svidjeti, ali ja sam uspješno završila roditeljski posao".

(Kurir, MONDO)