Uvidjevši da je Dafina čovjek od akcije, nakon razgovora Arkan mu je ponudio da radi za njega. Dobio je posao da čuva dio gdje komandant spava. Ko je htio da vidi Arkana, morao je da prođe kroz njegove ruke i detaljnu proceduru.
Miloš Petković Dafina bio je bivši narednik Srpske dobrovoljačke garde i jedan od tjelohranitelja Željka Ražnatovića Arkana, vođe te paravojne formacije, koja je je ratovala na području Hrvatske i BiH.
Arkanovo povjerenje prema njemu bilo je toliko da mu je i život prepustio, a do sada nepoznate detalje o gardi, Arkanu i Legiji iznio je za Balkan Info i sve šokirao.
Srpska dobrovoljačka garda i Legija
"Upoznao sam Arkanovu kumu dok sam radio kao moler. I ja sam njoj završavao neke radove na njenoj kući, a inače te radove je Arkan finasirao. I jednog dana kada je on došao, pogledao me i pitao da li hoću da se pridružim njegovoj gardi. Pristao sam", počinje svoju priču Petković, dodajući da mu se Arkan na početku činio kao neotesan i tvrdoglav čovjek.
Već u novembru 1993. godine Dafina je pristupio Arkanovoj Srpskoj dobrovoljačkoj gardi. Poznati Legijin dril dočekao ga je odmah na početku.
"Bilo je teško tih prvih dana. Kada sam ih sve vidio tamo ja sam pitao da li mogu da se vratim u Jerković. Ali eto uspio sam da izdržim jedno četiri mjeseca. Maltretirali su me samo tako, da bi me doveli u red. Čak sam tada bacio bio i bombu u neki bunar pa su me kaznili tako što su me maltretirali tri dana i tri noći. Kazna je bila užasna. Inače da se zna, nisu svi u gardi primali platu. Problem je bio što je Legija dijelio platu, a da bi je primio moraš da dođeš ispred njega i da mu raportiraš. I bilo je tipova dođu, on ih nešto pita, oni se zbune i on ih otjera. On je imao one urokljive oči. Svima su nam rekli da ga ne gledamo u oči već u pare koje drži u ruci. Legija je smatrao da ako neko ima strah da od njega podigne platu, šta će sutra biti sa takvim u nekoj borbenoj akciji. Mnogi nisu ni ručali jer su se plašili Legije. On je imao običaj da stoji tamo gdje prolaziš kad uzimaš hranu. Stane i gleda te onim očima, namršten. I mnogi zbog toga nisu ni ulazili u kuhinju i tako su ostajali bez ručka", rekao je Dafina.
Bijeg iz garde
Dafina nije dugo ostao u Srpskoj dobrovoljačkoj gardi. Nije otišao uz rukovanje i "srećan put" jer - iz garde se jednostavno nije odlazilo. Iz garde si mogao samo da pobjegneš.
"Tog dana kada sam odlučio da pobjegnem bila je neka kiša. Ja i još jedan smo se spakovali, ponijeli pištolje i pare. Pukovnik Mačak je napravio jednu grešku koju sam ja posle ispričao Arkanu. On je imao neke djevojke koje je dovodio na se*s. I ja sam čekao da one dođu, znao sam kad je taj termin i lijepo sam izračunao - dok se one skinu, dok on krene u akciju... I tad sam ja pobjegao. Jurili su me tim džipom, teren je bio nezgodan, nekad nemaš gdje da se sakriješ. Uspjeli smo da posle uhvatimo autobus za Novi Sad, ali nismo smjeli posle busom za Beograd jer sam predvidio da će Arkan da blokira autobusku i željezničku stanicu. Iz Šida sam zvao Arkana i on mi rekao da dođem slobodno kod njega i da mi niko neće smjeti ništa. Naručio je sok i tražio da mu ispričam kako sam pobjegao."
Uvidjevši da je Dafina čovek od akcije, nakon razgovora Arkan mu je ponudio da radi za njega. Dobio je posao da čuva dio gde komandant spava. Ko je htio da vidi Arkana, morao je da prođe kroz njegove ruke i detaljnu proceduru.
Pravila su bila rigorozna i važila su za sve. Čak i poznati kriminalci ostavljali su oružje na ulazu. Svako je morao da bude najavljen, i svako je morao da dobije dozvolu da vidi Arkana.
"Jednom je tako došla Mira Škorić i ona je odbila da je pretresemo. Javili smo Arkanu i on nam je rekao da je pustimo na donja vrata. On ju je onda pretresao i išamarao. Nisam bio tačno pored njih, ali sam čuo da je ona donosila neku drogu."