Pjevač nikad nije krio koliko je volio svoju majku.
Legendarni roker Bora Đorđević je preminuo u svojoj 72. godini, ostavivši iza sebe ožalošćenu suprugu i djecu, prijatelje, sardnike, kao i milione fanova.
Upravo su se njegove kolege prve od njega oprostile na mrežama, ne skrivajući tugu zbog odlaska pjesnika koji je stihovima "obojio" tolike generacije.
Iako su mnoge njegove pjesme bile inspirisane partnerkama, neke od najnježnijih riječi posvetio je upravo svojoj majci.
Tako je svojevremeno za Blic Ženu, upravo njoj napisao pismo, koje prenosimo u cjelosti:
"Moja draga majka imala je jako čudno ime za današnje vrijeme – Nerandža. Naravno, svi su je zvali Nena i bila je oličenje blagosti i dobrote. Rano se udala za mog oca Dragoljuba, koji je iz rata izašao kao kapetan I klase, i koga je posao u "Slobodi" doveo iz Niša u Čačak", sjećao se Bora.
"Bila je to ljubav na prvi pogled koja je trajala do kraja života. Naime, kada je Nena preminula, ni Ljupče (kako ga je mama zvala) nije izdržao dugo. Bio je očajan, često je plakao i uvenuo je za nepunu godinu dana od Nenine smrti".
"Moja mlađa sestra i ja došli smo na svijet brzo posle vjenčanja, tako da je mama morala da nas čuva i njeguje, i istovremeno studira, jer je otac radio, a to nije bilo nimalo lako. Priroda se malo poigrala sa čačanskom porodicom Đorđević. Tata je bio markantna pojava sa orlovskim nosom i moja sestra je likom povukla na njega, dok sam ja pljunuti Nena, čak i mladež imamo na istom mjestu“.
"Nena je bila vrijedna i uprkos gomili obaveza oko djece, uspjela je da završi fakultet i da se zaposli kao profesor srpskog i ruskog jezika.Mislim da sam od nje naslijedio ljubav prema čitanju i glumi, a prema muzici od oboje. Još da sam od mame naslijedio blagorodnu narav, bio bih bolji čovjek".
"Ćale je bio divan čovjek, ali se u djetinjstvu nismo najbolje slagali. Bio sam veoma nestašan klinac, a on ipak vojno lice, pa kad nešto zabrljam znao je da radi i kaiš po du*etu. To sam stoički podnosio. Smiješno je bilo kada je Nena trebalo da podrži muža u kažnjavanju razmaženog sina. Juri me po stanu sa varjačom u ruci, a ja bježim oko stola i umirem od smijeha jer znam da ne želi da me stigne, a kamoli udari".
"U mene je imala bezgranično povjerenje. Kada bi došla umorna iz škole sa gomilom pismenih zadataka, pola ona uzme, pola ja, i ocjenjujemo. I nikad se nismo razišli u procjeni".
"Za nju sam uvijek bio i ostao dijete. Znala je da me osramoti iz najbolje namjere. Na primjer, treba da izađem s djevojkom koja svrati kod nas da me sačeka. I taman da pođemo, Nena pita: Sine, jesi piškio?".
"I kasnije, kada sam postao afirmisani umjetnik, znao sam da odem kod roditelja i da im pročitam nove pjesme. I reakcije je uvijek bila ista: "Iju, crni sine, opet psuješ!". A crni sin konjina odrasla. Moju majku su svi voljeli jer je bilo nemoguće ne voljeti je", zaključio je Bora Đorđević u pismu koje je 2014. godine napisao povodom Osmog marta.