Na današnji dan pre 29 godina u Beogradu je ubijen jedan od najopasnijih kriminalaca tog vremena Mihajlo Divac (28). Stradao je ispred hotela "Putnik" od metka u leđa. Preživeo je sve i svašta, uključujući i ranjavanje i eksploziju bombe.
Divac je bio bokser rođen 1967. godine. Svi koji su ga poznavali tvrdili su da je bio neustrašiv i da se ničega nije plašio. Pripadao je ekipi sa Zvezdara, iako je živio na Novom Beogradu, i važio za najsurovijeg u podzemlju.
"Neću da budem novinska zvijezda koja daje zastrašujuće izjave. Kad čitam novine i gledam njihove slike prosto me podilazi jeza", rekao je svojevremeno objašnjavajući zašto ne voli da se pojavljuje u medijima.
Uprkos tome, bio je jedna od "zvijezda" antologijskog dokumentarca "Vidimo se u čitulji".
Znao je da uđe u novobeogradski lokal i, kako govore upućeni u kriminalna dešavanja tog vremena, "na mala vrata" izreketira tada najpoznatije novobeogradske face.
"To je radio tako što bi od svih prisutnih navodno tražio pomoć od po 10-ak hiljada maraka 'jer je ostao bez novca'... Svi bi se automatski hvatali za džep i 'pomagali' mladom Divcu, jer su znali da u suprotnom mogu da očekuju brutalnu reakciju", ispričao je svojevremeno za Kurir poznavalac prilika devedesetih.
Jedan od njegovih drugova ovako je opisao poslove kojima se Divac, on i njihovi prijatelji bave:
"Ne živi se dobro kao nekad, ali je opet neuporedivo bolje od života na koji je prinuđena većina Beograđana. Nije sjajno, ali prolazi. Radimo naplate dugova i neke kombinacije koje, naravno, nisu za priču. Još su tu dobri izlasci, kvalitetna garderoba"...
Čuvena je priča o njegovom ranjavanju. Ove riječi izgovorio je u "Vidimo se u čitulji":
"Reagovao sam kad je on mene pogledao - je** ga - onako provokativno. Onda sam ustao i krenuo prema njemu. I on je ustao. Ja sam napravio dva-tri koraka, a on je pucao u mene sa četiri-pet metara. Prvi metak me je pogodio u stomak - ja sam i dalje išao; drugi metak mi je prošao kroz ruku i stomak - i dalje sam išao prema njemu. Tada sam mu rekao: 'Mali, nabiću ti tu utoku u du** - razumiješ'. Šta sam trebao? Ovaj me upucao, ova p**ketina, i šta sam ja trebao?"
I kasnije se osvrtao na taj događaj:
"To je njegov poraz, ne moj. Nikad ne bih pucao u nenaoružanog čovjeka. Ja veoma držim do kodeksa. Sramota je to što je uradio, ali ga razumijem, mnogo se uplašio", pričao je Divac.
Obračun se dogodio u bašti kafića "Trozubac" u Nušićevoj ulici.
Na Divčev stan je bila bačena bomba, o čemu je svojevremeno pričao jedan komšija:
"Bio sam u svom stanu, kad se iznenada čula jaka buka, eksplozija, lomljava i pucnji. Nepoznati napadači bacili su bombu u Divčev stan. Napadači su najnormalnije zazvonili na njegova vrata, a kada je im je otvorio bacili su mu bombu u stan. Divac je istog trenutka šutnuo bombu i ona je izletjela u hodnik i eksplodirala. Cijeli hodnik je bio uništen. Izašao sam iz stana poslije buke i vidio sam Divca golog do pojasa i krvavog ramena. Prstima je čupao geler iz ramena, bez problema, kao da se ništa nije dogodilo. Pitao sam ga: 'Šta se to dogodilo?', a on mi je hladnokrvno uzvratio: 'Ne brinite komšija, slobodno se vratite u stan, nije to ništa, djeca su se malo igrala'. Poslije toga je o svom trošku renovirao cijeli sprat.
Divac je imao dosta realan pogled na svoje zanimanje: život kakav je vodio smatrao je uzbudljivijim od običnog, ali je s godinama, govorio je, pametno razmišljati o budućnosti i osnivanju porodice kad se steknu uslovi, odnosno kad se zaradi dosta novca. Međutim, znao je da izlaska iz svijeta podzemlja nema:
"Ja ne vjerujem u to povlačenje - to je priča za neke nabijeđene mangupe. Nema tu povlačenja! Čim si jednom počeo da živiš ovakvim životom, živjećeš tako dokle postojiš".
