Suptilno napisani likovi na filmu oživljavaju kroz detaljne i emotivno proživljene interpretacije Lava Novosela i Andrije Žunca, u kojima nema ukočenosti, falš rečenica ni straha od potencijalno kontroverzne teme i uloge.
U 35 godina samostalnosti hrvatska kinematografija još nije realizovala nijedan mejnstrim gej film, tek jedan lezbejski, ali tu je u prvom planu bila društvena kritika, a tek u drugom ljubavna drama, pa ćemo 2025. pamtiti kao godinu u kojoj su prikazana čak dva domaća gej filma – "Lepa večer, lep dan" Ivone Juke i "Zečji nasip" Čejen Černić Čanak.
Poslednji je prije nekoliko dana ušao u bioskopsku distribuciju uz fanfare nedavnog prikazivanja na Filmskom festivalu u Berlinu, gdje je u okviru programa za mlade Generations bio izuzetno lijepo primljen. Ipak, već smo navikli da domaća recepcija ne prati nužno međunarodnu festivalsku, pa je u prva četiri dana prikazivanja u Hrvatskoj Zečji nasip pogledalo svega 638 gledalaca.
Sam u bioskopu
U jednoj od 23 sale u kojima se film prošle sedmice prikazivao, i to ne baš maloj, autor ovih redova gledao je film potpuno sam, što je u neku ruku bilo zanimljivo – prvo takvo iskustvo – ali za konkretan film poražavajući ishod.
Očigledno je da će se "Zečji nasip" pridružiti dugom nizu domaćih filmova kojima prihod od bioskopskih ulaznica jedva pokriva trošak izrade DCP kopija, specijalnog digitalnog formata s kojeg se film prikazuje u bioskopima.
Hrvatski autorski film tematski, stilski i produkcijski jednostavno ne pripada korpusu šarenih filmova na kakve su navikli gledaoci tržnih centara, u svoj toj raskošnoj holivudskoj produkciji, kojom dominiraju spektakli sa superherojima i superatraktivni animirani filmovi, sumorne drame sa smanjenom dozom akcije, humora i kolora, snimljene za pola miliona eura, bez obzira na njihov kvalitet, djeluju poput neželjenog posjetioca – siromašnog rođaka iz provincije.
Kakav je to film?
Početni kadrovi "Zečjeg nasipa" upoznaju nas sa zgodnim mladićem na pragu punoljetstva, Markom (Lav Novosel), koji je vrlo aktivan i omiljen u društvu i mestu u kojem živi. Voli fizičke aktivnosti, učestvuje u takmičenjima u obaranju ruku, trči, vežba, ima djevojku (Franka Mikolaci), dobro funkcioniše u porodici, a ističe se i nežnim odnosom prema mlađem bratu sa Daunovim sindromom, Fići (Leon Grgić).
Lako bismo mogli pomisliti da bi svaka majka poželjela ovakvog sina, ali to ovde ipak nije slučaj. Ubrzo saznajemo da je upravo Markova majka Vanča (Tanja Smoje) odigrala ključnu ulogu u nasilnom prekidu veze između njega i mladića Slavena (Andrija Žunac), koji živi u susjednoj kući.
Nakon nekoliko godina izbivanja, Slaven se vraća u mjesto na očevu sahranu, što je prilika da se dva mladića ponovo sretnu. Nakon početne zbunjenosti i distanciranosti, ponovo se zbližavaju.
Dok njih dvojica pomažu mještanima da pune džakove pijeskom i grade zečji nasip koji će spriječiti moguću poplavu, istovremeno pokušavaju da probiju zečji nasip koji su izgradili u sebi.
Metafora iz naslova funkcioniše na više nivoa – gledaoca ne zanima hoće li ti džakovi sa pijeskom izdržati i zaštititi mjesto od poplave, ali itekako je zainteresovan za sudbinu barijere koju je u sebi podigao glavni lik.
Ona ga štiti od sopstvenih emocija, ali i od društva – i to ne od nekog apstraktnog društva, već od sopstvene porodice, prijatelja i djevojke, dakle ljudi od kojih u malim mjestima poput ovog nije moguće pobjeći, kao što je to donekle moguće u većim urbanim sredinama.
A upravo će majka biti ta iz koje će izbiti najveća agresija:
"Ja sam te rodila! Zašto? Da budeš pe*er?!", viče mu ona, dok će mu podrška stići iz pravca iz kojeg ju je najmanje očekivao.
"Zečji nasip" koristi već poznate trope coming out / coming of age filmova, ali ipak pronalazi autentičan sopstveni stil i tonalitet.
Životni likovi, kompleksne situacije
Scenario Tomislava Zajeca gradi vrlo životne, trodimenzionalne likove i postavlja ih u kompleksne, dramaturški snažne situacije, kloneći se objašnjavanja, dociranja i ideoloških ili političkih poentiranja. Umjesto toga, fokusira se na intimnu, emotivnu priču dvojice mladića, koju rediteljka realizuje s mnogo takta i suptilnosti.
A kada film uzme zamah, te ga sporogoreći ritam dovede na ivicu eksplozije, "Zečji nasip" se pretvara u napetu dramu u kojoj je samo pitanje trenutka kada će sve otići dođavola. Osim što zaista vješto vodi naraciju i orkestrira širok spektar emocija, na račun Čejen Černić Čanak s pravom pljušte pohvale za rad s glumcima, prvenstveno s dvojicom mladića, koji su još studenti.
Suptilno napisani likovi na filmu oživljavaju kroz detaljne i emotivno proživljene interpretacije Lava Novosela i Andrije Žunca, u kojima nema ukočenosti, falš rečenica ni straha od potencijalno kontroverzne teme i uloge. I iskusniji glumci uspjeli su da ostvare značajne iskorake – u prvom redu to se odnosi na izvrsnog Filipa Šovagovića, koji maksimalnim podigravanjem postiže maksimalne efekte, dok je Alma Prica ostvarila dopadljivu ulogu Slavenove majke. Posebna priča je sjajni dječak Leon Grgić u ulozi Fiće, koji filmu dodaje još jedan značenjski, ali i emotivan sloj.
Fotografija već renomiranog Marka Brdara uronjena je u realizam i ne pretjeruje sa stilizacijama, ali ipak uspješno gradi neku pomalo izmaknutu i sjetnu atmosferu, koja postaje važan formativni element cijelog filma.
S druge strane, stiče se utisak da se način snimanja protagonista u pokretu s leđa, takozvani shot from behind, zaštitni znak indie i arthouse filma, posle toliko decenija korišćenja već pomalo izlizao i više ne donosi neku posebnu stilsku ili emotivnu vrijednost. Sa stanovišta takozvanog običnog gledaoca, on je oduvijek bio zamoran i dosadan, pa bih predložio hrvatskoj kinematografiji da ga ubuduće koristi štedljivije.
Nema tog unutrašnjeg duševnog stanja o kojem u okviru hrvatske kinematografije nije snimljen barem jedan film, pa zapravo iznenađuje što je ova tema toliko dugo bila preskakana.
Ipak, raduje što je "Zečji nasip" toliko dobar film da čak ni prve asocijacije na "Call Me By Your Name" Luke Gvadanjina nisu potpuno neumjesne, piše Index.
