Unutrašnji konflikti su uobičajeni i predstavljaju normalni dio života. Nije kada traju suviše dugo.
Predstava o ljudima koju izgrađujemo u detinjstvu jeste suviše jednostavna zato što tada naše saznajne sposobnosti još nisu sasvim razvijene. Na primjer, djeca gledaju na ljude kao da su ličnosti tih ljudi uvijek jedna nedjeljiva cjelina. Za dijete su drugi ljudi uvijek ili dobri ili loši. Za malo dijete je otkriće kada shvati da stvari nisu uvijek onakve kakve izgledaju, da postoje "vukovi u jagnjećoj koži", odnosno da se ljudi koji nisu dobri mogu pretvarati da su dobri.
Kada odrastemo počinjemo da shvatamo da priča o dobru i zlu nije tako jednostavna i da i dobri ljudi mogu raditi loše stvari, kao što i loši ljudi mogu raditi dobre. Postupak iste osobe može iz jednog ugla izgledati kao dobar, a iz drugog ugla kao loš. Isto tako otkrivamo da ljudi nekada nisu cjelina, nisu "iz jednog komada" već da doživljavaju i pokazuju unutrašnju razdvojenost koju zovemo unutrašnji konflikt.
Konflikt je situacija u kojoj dvije strane koje imaju različite želje ili interese pokušavaju da utiču na onu drugu stranu da uradi ono što žele. Iako se ova definicija odnosi na konflikte koji se pojavljuju između dvije ili više osoba, ona se može primijeniti i na konflikte koji se pojavljuju u jednoj osobi, piše Zoran Milivojević za "Politiku".
Nekada unutrašnji konflikt možemo predstaviti kao sukob dva dijela jedne ličnosti, od kojih svaki želi da upravlja cjelinom i da pokrene ličnost u onom pravcu u kojem taj dio želi da ide. Nekada to liči na neku vrstu sukoba dvije podličnosti: moje "lijenjo Ja" i moje "vrijedno Ja" imaju unutrašnji dijalog u kojem se natežu oko početka izvršenja neke obaveze.
Sposobnost prepoznavanja unutrašnjeg konflikta kod sebe i drugih jeste stvar emocionalne pismenosti i socijalne inteligencije. Osoba u unutrašnjem konfliktu ne laže, jer su obje njene suprotne i međusobno isključujuće želje istinite – stvarni izraz nekog djela nje. Nesposobnost da se odluči i prevaziđe konflikt, prvenstveno je njoj mučno stanje, ali i onima kojih se tiče. Na primjer, neko se pet godina zabavlja sa drugom osobom i nikako da se odluči da li je ona dovoljno dobra za ozbiljnu vezu.
Unutrašnji konflikti su uobičajeni i predstavljaju normalni dio života. Nije dobro kada se tiču nečega što je osobi veoma važno i kada traju suviše dugo. Naša psiha i naša ličnost teže unutrašnjem skladu i konzistentnosti. Zbog toga svaki unutrašnji konflikt jeste neka vrsta problema koji treba razriješiti.
Ako osoba dovoljno dugo ne može da se "dogovori sama sa sobom" putem samopreispitivanja, vođenjem dnevnika ili razgovarajući sa bliskim ljudima, hroničan unutrašnji konflikt jeste dovoljan razlog da se razgovara sa nekim stručnim. Kada se odluka donese, konflikt se zaključi, a rast i razvoj ličnosti nastavlja svojim tokom.
(MONDO)
