Hedonizam sebi mogu da priušte ljudi čije je bogatstvo toliko da su postigli „finansijsku slobodu” tako da mogu do kraja života samo da uživaju.
Hedonisti u našoj sredini su neka djeca bogatih ljudi, koja su naviknuta da dobiju sve što požele. Ali, sasvim neočekivano, u ovu grupu spadaju i neka djeca iz srednje ili čak niže klase. Razlog je taj što su njihovi roditelji smatrali da su dobri roditelji samo ako svoju djecu usrećuju, ako im na razne načine detinjstvo čine srećnim.
Na prvi pogleda nema ništa loše u tome da neko želi da stalno ili da što duže i što više uživa u mogućnostima koje mu pruža život. Hedonizam podrazumijeva da postoji neko drugi ko brine i vodi računa o onim obavezama i životnim detaljima koji su neprijatni, u kojima nije moguće uživati. Trajni hedonizam je moguć samo u slučaju ljudi koji imaju nekog drugog koji za njih obavlja sve neprijatne životne poslove. To hedoniste čini zavisnim od drugih, najčešće od roditelja koji nastavljaju da „usrećuju” svoju odraslu djecu.
Hedonisti po pravilu nisu uspješni ljudi. Razlog tome je što je za uspjeh potreban sistematičan rad. A sposobnost za sistematičan rad podrazumijeva da će osoba sebe da natjera da radi i onda kada joj se ne radi – kada joj je rad neprijatan. To je ona sposobnost koju hedonista nije razvio. Svaki put kada treba da donese odluku da li da uradi nešto što je neprijatno, a dobro i korisno, ili nešto što je samo prijatno i zabavno, hedonista će izabrati ovo drugo. Ako je potrebno da danas uradi nešto neprijatno da bi mu sjutra, u budućnosti, bilo prijatno, hedonista će to da odloži ili neće da uradi. Zbog toga hedonista je orijentisan samo na sadašnjost, na uživanje u prijatnosti sadašnjosti. Problem nastupa onda kada ta budućnost postane sadašnjost, kada se hedonista nađe u nepovoljnim okolnostima za koje se nije pripremio. Život funkcioniše tako da onaj ko danas nije uradio nešto neprijatno da bi mu sjutra bilo prijatno, za neko vrijeme naći će se u situaciji da se osjeća vrlo neprijatno.
Želeći da djjetetu pokazuju ljubav tako što mu ugađaju, roditelji ga čine nespremnim za odrasli život. Važan zadatak svakog roditelja jeste da dete natera da radi i ono korisno a za dijete neprijatno. Tako dijete stiče otpornost na neprijatnost koju zovemo radna navika. A kada dijete stekne radne navike, tada ma koliko voljelo da uživa, neće biti hedonista. Tada će imati sposobnost da brine o zadovoljstvu u budućnosti, tada će moći da bude „kovač vlastite sreće”.
(MONDO)
