Dobro djelo sa lošom namjerom

Neko može, na primjer, iz potpuno sebičnog razloga da da značajnu donaciju organizaciji koja brine o siromašnoj djeci. Cilj te osobe može da bude objavljivanje članka u veoma čitanim novinama, kako bi što veći broj ljudi pomislio da je ona dobra čovjek, dobročinitelj.

Zato, kada neko čini dobro djelo, ne možemo tačno da znamo njegov motiv. Čak i kada osoba izjavi da ima neki čovjekoljubni motiv, mi možemo da sumnjamo da ima drugi razlog i da vjerujemo da nas obmanjuje kako bi stvorila dobru sliku o sebi.

Psihoanaliza sa svojim učenjem o postojanju ljudskog nesvjesnog i nesvjesnih motiva nam daje mogućnost da tvrdimo da neko dobro djelo čini iz negativnog motiva kojeg ni sam nije svjestan. Kako osoba, po definiciji, ne može da bude svjesna onoga što je u njenom nesvjesnom, ona ne može ni da se brani od ovakvih tumačenja. Zato neko uvijek može da tvrdi da drugi čini neko dobro djelo iz nesvjesnog osjećanja krivice, iz nesvjesne potrebe da smiri svoju grižu savjesti ili nekog drugog negativnog motiva, piše "Politika".

Kada se ljudima koji čine dobra djela na takav način pripiše neki negativan motiv, onda i sama djela postaju negativna ili, bar, sumnjiva. Sve to čini da ovakva „psihološka analiza" postaje veoma dobar način da se obezvrijede ne samo nečija dobra djela nego i karakter osobe koja ih čini. Psihoanalitičar Lesli Farber je ovakva tumačenja označio kao zloupotrebu psihologije, kao neku vrstu psihološkog „atentata na karakter".

U ovakvom poretku, činjenje dobrih djela postaje neka vrsta „priznanja" neke nečiste savjesti, egoizma ili patološke potrebe za slavom. Kada u zajednici postoji veći broj „atentatora", tada se uspostavljaju društvene sile koje dobročinstvo čine nepoželjnim. S druge strane, opravdava one koji ne čine dobra djela. Ako neko nema neke negativne motive, tada i ne mora da ih krije dobročinstvima.

Atentat na karakter je dobar metod onih koji imaju problem sa vlastitim osjećanjem zavisti. Ako ne mogu da čine ono što drugi čini, misle da je drugi bolji od njih, a da su oni gori od njega, zbog čega počinju da se osjećaju loše – da zavide. Način da smanje razliku između drugog koji čini dobro i sebe koji to ne čini jeste da na opisani način obezvrijede činjenje drugoga.

Dobro djelo treba uzimati kao takvo, bez psihologiziranja o negativnim motivima onoga ko ga čini. Jedino na taj način možemo da napravimo klimu u kojoj će oni koji imaju višak, biti podstaknuti da pomognu onima koji nemaju. A danas je ta vrsta pomoći mnogima potrebna.


(MONDO)