Roditelj treba dijete da nauči osnovne stvari: da nije sve što je prijatno istovremeno i korisno; da nije sve što je neprijatno istovremeno i štetno.
Kada se rodi, malim djetetom upravljaju urođeni biološki programi. Takvu vrstu motivacije imaju i životinje i ona je veoma jednostavna: sve što je prijatno ocijenjeno je kao dobro i korisno, a sve što je neprijatno je ocijenjeno kao loše i štetno. Zato ovu vrstu motivacije, prema Frojdu, koji ju je prvi i opisao, nazivamo princip prijatnosti.
Za razliku od životinja - koje su prirodnom selekcijom genetski pripremljene za život u određenom prirodnom okruženju koje je relativno stabilno i koje se stotinama godina ne mijenja, ljudi ne žive u prirodnom okruženju već u okruženju koje su sebi napravili, a koji zovemo ljudsko društvo.
Kada bi odrasla osoba počela da se ponaša isključivo u skladu sa principom prijatnosti, veoma brzo bi došla u sukob sa društvenim normama i bila ocijenjena kao problematična, devijantna ili nenormalna.
Cilj svakog roditelja jeste da pomogne djetetu da odraste i da ga pripremi za samostalni život u društvu. Zato je roditelj taj koji tokom procesa odgajanja djeteta treba da utiče da dijete promijeni svoju biološki programiranu motivaciju.
Roditelj treba da malo dijete nauči dvije osnovne stvari. Prva je da nije sve što je djetetu prijatno istovremeno i korisno - da postoje i štetne prijatnosti. Druga je da nije sve što je djetetu neprijatno istovremeno i štetno - da postoje korisne neprijatnosti.
Ovo učenje se odvija kroz neizbježan, arhetipski konflikt roditelja i djeteta. Dijete u tom konfliktu zastupa biologiju, a roditelj zastupa društvo. Jezikom psihoanalize, to je konflikt principa prijatnosti i principa realnosti.
Za dijete je ovaj konflikt bolan zato što pogrešno misli da ga roditelj voli samo ako mu povlađuje. Ono, u ime ljubavi, pokušava da roditelja podredi sebi i svojim željama. Svako roditeljsko "ne smiješ!" i "moraš!" dijete razume kao odbacivanje i to jasno izražava. Samo onaj roditelj koji je svjestan svog cilja i neizbježnosti konflikta sa biološkim u djetetu, može dobro da odigra svoju ulogu i uspješno odoli djetetovim protestima i inteligentnim emocionalnim ucjenama.
Kada dijete shvati da mora da se podredi roditelju, i da disciplinovanje nije negacija ljubavi, tada je prihvatilo princip realnosti, piše "Politika".
Roditelj koji djetetu nudi ljubav, ali i jasnu disciplinu, utiskuje se u djetetovu psihu kao "unutrašnji roditelj" koji je u djetetovom kasnijem životu izvor samoljubavi i samodiscipline. Ako roditelj želi da mu dijete bude stalno srećno, mora da mu popušta, tako da nastaje popustljiv "unutrašnji roditelj". Ovakvo dijete kasnije ne može sebe da natjera da radi ono što treba ili da ne radi što ne treba. Zato savremeni roditelji treba da odbace sladunjavu ideologiju stalno srećnog djeteta, jer "bezkonfliktno" vaspitanje ne daje dobre rezultate.
(MONDO)
