U mnogim školama glume, klavira, baleta djeca u Srbiji svaki dan trpe jeziva vrijeđanja i zlostavljanja. To je javna tajna, o kojoj su tri djevojke odlučile da progovore za MONDO.
Škole glume u Srbiji su na lošem glasu od kada je jedan od najpoznatjih predavača Miroslav Mika Aleksić, uhapšen zbog optužbi za silovanje svojih učenica. Nakon toga isplivali su snimci na kojima se vide njegove "pedagoške metode" koje su uključivale vrijeđanje, omalovažavanje, psovke i uvrede upućene djeci koja su bila njegovi polaznici.
Da maltretiranja, nasilja i vrijeđanja ima u drugim školama glume, klavira, baleta, pevanja, postala je "javna tajna".
Ekipa MONDA razgovarala je sa tri djevojke koje su kao maloljetnice zbog profesora dobijale upale tetiva, bile nazivane "zaostalim u razvoju", trpjele grube i bolne metode vježbi i neprijatne pozive noću, gdje im nastavnik govori da su "lijepe i liče na poznate glumice".
"KONJU, KOKOŠKO, IDIOTE.."
Milica M. iz Beograda ispričala je za MONDO svoje iskustvo iz osnovne muzičke škole. Kako kaže, neki profesori su još na početku pokušavali da je odvrate od klavira, govorili da je lijepa i da može da zaradi više para ako odustane i bavi se nečim drugim.
"Kasnije sam shvatila da je sve to bilo zbo sujete i ljubomore, iako sam bila dijete. Bilo je mnogo vikanja, sklapanja klavira preko prstiju. Dešavalo se da izbace note kroz prozor i da ih učenici kupe po snijegu. 'Konju', 'kokoško', 'idiote', bilo je normalno da ti se tako neko obrati. Pritom, sve to radiš ne ostaje između tebe i profesora, već izlaziš pred komisiju, među ljude koji se druže, piju alkohol i nisu naročiti primjeri. Onda te oni vrijeđaju", otkriva naša sagovornica svoje iskustvo.
U SEDMOM RAZREDU SE SVIDJELA PROFESORU
Prema njenim riječima, loše iskustvo nije pravilo i ne može se reći da je tako u svakoj školi ovog tipa, ali smatra da bi opreznost trebala da bude mnogo veća nego kada je ona pohađala tu ustanovu.
"Imala sam starijeg profesora koji se jako zainteresovao za mene kada sam imala 14 godina i počeo da posjećuje moje časove. Postao je moj profesor, bio nam je kao član porodice i spremao me za sve ispite. Posle su po školi u pričali da mu se sviđam, iako sam bila dijete, nikada ništa nije fizički pokušao. Pričao je da ga podsjećam na neku bivšu učenicu, zatim me zvao noću da mi kaže da ličim na neku poznatu glumicu. Iz ove perspektive, naročito posle priča o školi Mike Aleksića, sve to djeluje jako zastrašujuće, ali ja to tada nisam shvatala, jer sam bila dijete", kaže za MONDO Milica M.
ZBOG NJEGA DOBILA UPALU TETIVA OBIJE RUKE
Ali, prema njenim riječima, profesor je promijenio pristup i počeo da je sabotira, da preskače časove i ne dolazi na zakazane vježbe, što ona kao dijete nikako nije mogla da razumije i shvati.
"Ponašao se čudno i stalno je onemogućavao moj rad. Na kraju sam se preforsirala zbog teške i zahtjevne vježbe koju mi je dao na klaviru, toliko da sam dobila upalu tetiva jedne, zatim i druge ruke. Mogla sam da zapečatim karijeru do kraja života. Imala sam podršku roditelja da pređem kod druge profesorke i srećom, sve se završilo bez većih posljedica", kaže Milica M.
ZBOG LJUBOMORE MALTRETIRAJU DJECU
Nevena J. (29) iz Novog Sada koja je sada profesorka baleta, takođe je ispričala za MONDO kakvu torturu je prošla u umjetničkoj školi koju je pohađala. Prema njenim riječima, gotovo svi polaznici škole su bili maltretirani, samo je bilo pitanje koliko i na koji način.
"Obično se misli da profesori u umetničkim školama maltretiraju djecu kada nešto ne umiju ili nisu talentovana. Zapravo je slučaj obrnut, najveće nasilje trpe talentovana djeca, zbog ljubomore, sujete i nezadovoljstva nastavnika. Oni te gledaju kao konkurenciju, iako si dijete. One koji ćute, ne izdvajaju se i nisu naročito talentovani, nastavnici ne diraju, čak ih sažaljevaju", kaže Nevena J.
HTJELA DA TUŽI NASTAVNIKA
Kada dođe do problema, 80 odsto roditelja to ne prepozna zato što nisu iz umjetničkog svijeta, slušaju nastavnika koji im se predstavlja kao dobar pedagog i nemaju iskustva da prepoznaju takav problem.
"Srećom, ja sam imala podršku porodice pa sam se izvukla iz svega toga. Razmišljala sam da tužim profesora zbog kojeg sam imala zdravstveni problem, ali sam znala da bi mi vrata u svakoj muzičkoj školi zauvjek bila zatvorena. Smatram da je pod hitno u muzičke škole potrebno uvesti smjer pedagogija, jer 90 odsto njih ne umije da razgovara sa djecom. Kada neko ko je završio balet i pedagogija ga ne interesuje, na kraju bude predavač djeci, i to se ne završi dobro", kaže Nevena.
FIZIČKO NASILJE OD STRANE PROFESORA
Svoje iskustvo za MONDO ispričala je i Jasna Vlajković, koja kaže da su časovi klavira tretirani su od strane profesorke kao da je važnije prisustvovati njima, nego "običnoj" školi. Pomjerani su ili otkazivani bez obzira na to da li stižeš u prepodnevnu ili popodnevnu smjenu u redovnoj školi.
"Psihička tortura je bila skoro svakodnevna. Znam da to možda sada odrasloj osobi ne zvuči strašno, ali ja ne bih voljela da moje dijete neko tretira kao što su tretirali mene i brata. Mi smo svakodnevno slušali o tome kako nismo pametni, nismo sposobni, od nas nikada neće biti ništa i te priče su vremenom eskalirale. Bilo je fizičkog nasilja, znam da su moje drugove i drugarice profesori povremeno ćuškali", kaže ona za naš portal.
ZABIJE PALAC U RUKU, KAO DA ĆE RAZDVOJITI KOSTI
Prema njenim riječima, njena profesorka je imala svoj 'metod', da podlaktica bude opuštena kada se svira klavir.
"I ti sviraš u grču redom, skalu, etidu, komad, Baha, svi smo prezali od Baha. Slušaš kako si na nivou poslednjeg otpada, a onda ti profesorka zabije palac u nadlakticu, kao da će ti razdvojiti kosti. Kaže, moram da pogodim živac, da znaš gdje da opustiš. Dan-danas ne volim sebe da pipnem po tom dijelu ruke, pamtim tu 'struju' koja prođe kroz ruku kada pogodi živac koji je tražila. Zna da je pogodila tako što ti cikneš, a poskoči ti srednji prst", objašnjava Jasna Vlajković, polaznica škole.
"PREVIŠE SI GLUPA I ZA OBIČNU ŠKOLU"
Ovo iskustvo se ružno, ali se ipak završilo, objašnjava naša sagovornica. Profesorka već neko vrijeme nije bila zadovoljna, stalno je kritikovala i bijesnila.
"Već je i meni nje bilo preko glave, imala sam recimo 12 godina. I onda mi je napravila scenu kada sam zaboravila knjigu s notama. Greškom sam uzela, sjećam se, knjigu iz predmeta u školi koja je bila sličnih dimenzija. Uopšte nije bilo važno što ona ima nekoliko primjeraka iste te knjige u svojoj učionici, niti što ja znam napamet komad koji sviram tog dana. Sjela je pored mene i održala mi snishodljivo predavanje o tome kako bi moji roditelji trebalo da razmisle o tome da li sam možda previše glupa i za običnu školu. Da me možda ispišu iz nje. Jer je nemoguće da neko ko je toliko glup može da ide u školu, muzičku ili bilo koju. A ja odličan đak", objašnjava ona svoje iskustvo.
REKLA DJETETU DA JE ZAOSTALO U RAZVOJU
Stalno mi govori da sam nešto, riječ koju do tada nisam čula i ne znam ni šta znači, a ona ozbiljna kaže, "to ti znači da si zaostala u razvoju", objašnjava Jasna za MONDO.
"Ja tada imam 11, 12 godina, vrijeđamo se svakog dana na igralištu, umijem da istrpim svašta ali imam neku granicu. Tu mi je poljuljala sve u šta vjerujem. Otišla sam kući potpuno zaleđena. Kada su me roditelji vidjeli, skamenili su se. Tata sjeda pored mene i kaže, sad ćeš da mi ispričaš cio taj razgovor, riječ po riječ. Strpljivo sluša. Kaže, sjeti se koja je to riječ, kako te je nazvala? Ja više ni nemam pojma, već cmizdrim. Tata nabraja riječi, konačno pogađa, dolazi do riječi koju ne bih da ponovim. Počinje na slovo r. Sjutradan odlazi i ispisuje me iz te škole", priča ona svoje iskustvo.
Išla sam na klavir, na hor, na glumu, na gomilu tih dodatnih aktivnosti i nigdje me nisu tretirali kao u muzičkoj školi, dodaje ona.
"U istu školu išao je i moj brat, koji je istu takvu torturu doživljavao od profesora svog instrumenta. Na solfeđu, času zajedničkom za djecu iz određene godine koja sviraju različite instrumente, bila je najnormalnija stvar da prepričavamo šta je kome tog dana uradio profesor instrumenta. Ko je doživio veće poniženje, na nov i maštovit način", objašnjava.
OVE PRIČE TREBA DA SLUŽE KAO UPOZORENJE
Sva ova iskustva samo su upozorenje da bi pristup u pojedinim školama umjetnosti trebalo promijeniti i da bi pedagozi koji znaju svoj posao trebalo da rade sa djecom, zaključuju naše sagovornice.
Prema njihovim riječima, njihova iskustva treba da budu upozorenje za sve roditelje i učenike koji su u riziku da dožive sličnu torturu, kao i da pruže podršku, koja je djeci u tom uzrastu potrebna.