Kada mu je 1959. godine mjesečna plata bila oko 2125 eura, samo od zagrebačkog izdavačkog preduzeća "Naprijed" za ediciju njegovih govora dobio je honorar od oko 63773 eura.
Josip Broz Tito je imao dvadesetak vila i rezidencija, nekoliko lovišta, tri zoološka vrta, "plavi voz", brod "Galeb", svojevrsnu ploveću rezidenciju, dva specijalna aviona DC-9. Opsluživalo ga je više od hiljadu ljudi. Smatralo se da je u Jugoslaviji sve njegovo. Bio je jedan od najskupljih vladara 20. vijeka. Od Brionskih ostrva stvorio je neformalnu paralelnu prijestonicu.
Pedantni hroničari zabilježili su da arhiepiskop Makarios, kiparski predsjednik, posle posjete ovom arhipelagu nije mogao da se uzdrži a da ne prozbori: "Mada kao svešten čovjek to ne bih smio da kažem, ne mogu da ne pomislim kako je ovo ovdje, a ne tamo na nebesima, pravi raj".
Međutim, "najveći sin naših naroda i narodnosti", pored uživanja svih ovozemljskih blagodeti, primao je i platu za obavljanje svoje predsjedničke funkcije, otkrivaju "Večernje novosti".
U Arhivu Josipa Broza nalazi se izvod iz "Službenog lista SFRJ" br. 29, na strani 656, u kome je objavljena Odluka Saveznog veća Savezne skupštine SFRJ od 30. juna 1963, koja glasi: "... Predsjedniku Republike pripada stalna naknada za vršenje funkcije u iznosu od nešto više od 3000 eura mjesečno, kao i naknada za pokriće troškova reprezentacije u iznosu koji se utvrđuje saveznim budžetom...
U nastavku ove odluke piše da se za ovu nadoknadu "ne plaćaju doprinosi, porezi i druge dažbine". Dokument su potpisali Mijalko Todorović, predsjednik Saveznog vijeća, i Edvard Kardelj, predsjednik Savezne skupštine.
Dvije godine kasnije, 2. aprila 1965, Generalnom sekretarijatu predsjednika Republike stiže dopis od Administrativne komisije Saveznog vijeća Savezne skupštine da "Josipu Brozu Titu, predsjedniku SFRJ, nova primanja iznose oko 4676 eura mjesečno. Isplata ovog primanja teče od 1. januara 1965." Na ovu odluku neko je rukom dopisao: "Od 1. januara 1966. isplaćuje se oko 6802 eura mjesečno". Ovo rešenje potpisao je čelni čovjek ove komisije Radovan Papić, a da je prepis veran originalu, overio je Miodrag Stoiljković.
Naravno da je maršal Jugoslavije i prije ovih odluka imao redovnu platu i još poneka stalna primanja. Odmah posle rata plata je bila 20.000, ali je zato fond za reprezentaciju bio gotovo duplo viši - iznosio je oko 300 eura. Pedesetih godina prošlog vijeka mijenja se odnos veličine plate i reprezentacije. Lični dohodak Titu je porastao za blizu osam puta - bio je oko 1.200 eura. To je bilo vrijeme platnih razreda i dohodak se dijelio na dva dijela: osnovni i položajni. Titova osnova je bila 255 eura, koliko su iznosila redovna mjesečna primanja poslanika Savezne skupštine. Položajna je bila četiri puta veća, 1020 eura, primao je svakog mjeseca i jednu i drugu. Iz dokumenta koji se u Arhivu Jugoslavije vodi pod brojem AJ 838, vidi se da su pet godina kasnije, 1958, te dvije plate spojene, a iznos uvećan na 2125 eura.
Od 1. januara 1967. mjesečno prima milion starih dinara, odnosno zbog denominacije domaće valute, zvanično se bilježilo kao 85 eura. Posle samo sedam dana ovaj iznos je zvanično povećan za još oko 10 eura. U to vrijeme to je bilo više od 1.000 dolara, što je i za američke standarde bila pozamašna svota, pišu Večernje novosti.
Međutim, kada je sa čela Armije smijenjen Ivan Gošnjak 1969, a na njegovo mjesto došao Nikola Ljubičić, na konto maršala stiže još jedna plata od 1.000 dolara. U strogo povjerljivom rešenju državnog sekretara za narodnu odbranu Nikole Ljubičića o isplaćivanju naknade Titu za obavljanje funkcije vrhovnog komandanta, od 28. novembra 1969. piše: "... za pokriće redovnih troškova u vezi s vršenjem funkcije Vrhovnog komandanta određuje se iznos od 68 eura mjesečno počev od 1. decembra 1969. do kraja 1970. godine. Isplatu izvršiti u jednokratnom iznosu na teret Finansijskog plana DSNO, partija 63, pozicija 620 na ruke pukovnika Ocokoljić Stanislava, ličnog sekretara Vrhovnog komandanta. U potpisu: Državni sekretar general-pukovnik Nikola Ljubičić". Istog dana je drugu Titu isplaćen dodatni dohodak, i to tri mjeseca unaprijed.
Novi šef JNA posle samo mjesec i po dana, na pravoslavni Božić 1970, povećava platu svom vrhovnom komandantu za 20 eura. Nisu to bila jedina primanja doživotnog predsjednika Jugoslavije. Pored dvije plate za funkcije predsjednika i vrhovnog komandanta oružanih snaga SFRJ, Tito je dobijao paušalni dodatak za Orden partizanske spomenice 1941, potom stalni iznos koji je bio namijenjen nosiocima Ordena narodnog heroja. Na sve to treba dodati veoma visoke, basnoslovne honorare od stranih i domaćih izdavača. To su uglavnom bile štampane knjige u kojima su objavljivani govori, koje su pisali članovi njegovog kabineta i drugi saradnici, birani po potrebi.
Poređenja radi, kada mu je 1959. godine mjesečna plata bila 2125 eura, samo od zagrebačkog izdavačkog preduzeća "Naprijed" za ediciju njegovih govora dobio je honorar od oko 63.000 eura. Tri godine kasnije, sredinom 1962, od novosadskog "Foruma" dobija 87.000 Te iste godine njegov konto je uvećan za još 3,5 miliona od beogradskog "Vojnog dela" i zagrebačkog "Naprijeda". "Rilindija" iz Prištine isplatila mu je 1966. oko 42.515 eura akontacije za objavljivanje njegovih govora na ondašnjem šiptarskom, kasnije albanskom jeziku. Dokumenti čija je signatura u Arhivu Jugoslavije AJ, 838, LF JBT VIII/15 - pokazuju da su mnogi jugoslovenski izdavači uplaćivali Brozu honorare preko Jugoslovenske autorske agencije čak i za obavezne priče o Titu objavljivane u čitankama i drugim udžbenicima za osnovne škole.
Jedan od najpoznatijih Titov biograf, Pero Simić, pronašao je papire i o prihodima koje je ostvarivao sa ekonomija u Beogradu, Karađorđevu, Han Pijesku, Takovu, Sinju i na Brionima.
"Tako je, na primjer, od šišanja ovaca na farmi u Han Pijesku 1958. dobijeno 94 kilograma oprane vune, a sav novac od prodate vune predat je drugu predsjedniku".
To je bilo pravilo i prilikom prodaje konja iz njegovih konjušnica, a i prodaje voća i povrća sa spomenutih ekonomija.
Sve to vrijeme Josip Broz prima i dječji dodatak za sina Aleksandra Mišu Broza. Početkom pedesetih godina dodatak je bio 85 eura, a krajem te decenije povećan je na 95 eura. Ali, to nije bilo sve. Dobijao je dječji dodatak i za unuke: za Josipa Broza, rođenog 1947, i Zlaticu, koja je bila mlađa dvije godine. Ove pikanterije sa dječjim dodacima saznajemo iz dokumenta Komunalnog zavoda za socijalno osiguranje Novog Beograda od 3. aprila 1965. u kome piše:
"Obavještavamo vas da je Predsjedniku Republike isplaćivan dječji dodatak na dvoje djece, Jožeka i Zlaticu - unuke, u iznosu od 67 eura mesečno. Isplata je vršena na blagajni Generalnog sekretariajta Predsednika Republike i to zaključno sa 30. IV. 1965."