Na RTS-u je počelo emitovanje serije "Jovanka Broz i tajne službe", koja će u 10 epizoda predstaviti uspon i pad, sjaj i kraj nekadašnje prve dame Jugoslavije, a niko nije bolje znao ko je bila Jovanka i šta se dešavala sa Titom od njene sestre Nade.
U zvaničnoj rezidenciji predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita, u Užičkoj 15 u Beogradu, na prvom spratu bile su tri spavaće sobe. U jednoj je bio Tito, u drugoj Jovanka, a u trećoj njena najmlađa sestra Nada, koja je jedno vrijeme bila i zaposlena u Titovom kabinetu i koja je jedina od svih zaposlenih Titu dala otkaz.
Životni put Jovanke Broz, njen dolazak na Beli dvor i prisilan odlazak sa istog, početak, ali i krah ljubavi sa Titom rasvijetliće istoričari i poznavaoci društvenih prilika tog perioda, ali i neko ko je krvno bio najpovezaniji sa njom - njena mlađa sestra Nada Budisavljević.
Nada i Zora, treća sestra u porodici Budisavljević, imale su teško djetinjstvo. Otac i majka su im umrli veoma mladi, a njih dvije su svoje djetinjstvo provele u domovima, sirotištima i internatima. Nada se u seriji prisjeća tog mučnog perioda, momenta kada je sa svojom sestrom bježala u strahu da će ih, umjesto u dom, odvesti u koncentracione logore, ali evocirala je sjećanja i na trenutak kada je poslije mnogo godina stala pred kapiju Užičke 15 i ugledala svoju najstariju sestru Jovanku.
"Bila je nešto najljepše što sam vidjela"
"Moja sestra Zora i ja smo u toku rata ostale bez oca, a prije rata nam je umrla i majka. Majka je umrla kad sam ja imala šest mjeseci. Tokom rata je vodila računa o nama naša maćeha. Izuzetno požrtvovana i dobra žena. Kad se rat završio, Narodni odbor je odlučio da nas treba smjestiti u dječiji dom. Jurili su nas po selu, mi smo bježali jer smo to doživjeli kao da će nas smjestiti u koncentracioni logor", sjeća se Nada Budisavljvić teškog perioda kada su ona i sestra ostale siročad koja su na kraju odvedena u dječije domove, gdje su ih razdvojili.
"Otišli smo u dječiji dom u Gospiću. Bila su dva doma, jedan za veliku i jedan za malu djecu. Tada su nas dvije rastavili. Mene u mali dom, nju u veliki", nastavlja Nada, a zatim dodaje da ih je Jovanka, ipak, tražila, ali da su životne (ne)prilike bile protiv njihovog susreta u početku.
"Jovanka nas je jednom tražila preko Crvenog krsta i konačno nas je pronašla u tom dječijem domu. Došla je da nas uzme, ali smo mi tada bili na ostrvu Krku u Baškoj na ljetovanju i nije nas našla. Kada smo se vratili, opet su nas rastavili. Zoru su odveli u dom u Vukovaru, a mene su vratili u Otočac, ali ne u dom, nego u internat."
Nakon godina prisilnog razdvajanja, sestre su konačno uspjele da se okupe, i to na Belom dvoru, gdje je Jovanka u tom trenutku radila.
"Jovanka je zamolila upravnika tog internata da me dovede i on je mene doveo u Beograd. Ušli smo u zgradu u Užičkoj 16b i ja sam tu prvi put vidjela namještenu sobu, zavjese i tepihe... Tada sam vidjela i Zoru, ona je iz Vukovara došla sama. Onda se pojavila i Jovanka. Bila je oličenje buržuja. Na sebi je imala neki kaput tamnoplave boje sa krznom od nerca. Imala je dugačku crnu podignutu kosu i cipele na štiklu, 'staklene čarape'. Za mene je tada bila nešto najljepše što sam vidjela", prisjeća se Nada prvog susreta sa svojim sestrama.
Rekla je da je njena sestra bila veoma vješta, hitra i sposobna, te da su to osobine koje su je kvalifikovale za rad na dvoru, a ne, kako su mnogi pričali, njena ljepota.
Udala se za svoju ikonu
"Nakon što nas je, poslije rata, Jovanka pronašla u dva sirotišta, Zora i ja smo došle u Beograd i živjele u jednoj sobi u Užičkoj 16. Mi smo znale da Jovanka radi kod Tita i to nam je bila velika čast. Ali mi nismo znale da između njih bilo šta postoji. Niti nam je ikada pričala o tome. Nije nam pričala da li je imala nekog drugog momka. Ona je to čuvala za sebe. Bila je ljepotica, ali nikad se nije razmetala ni sobom niti svojom ljepotom. Ni na kraj pameti joj nije bilo da priča da joj se neko udvara ili tome slično", priča Nada i otkriva kako je izgledalo kada su saznale da njihova sestra udaje za Tita.
"Ona je Zori i meni jednog dana, 1952. godine, saopštila da će se udati za Tita. Nas dvije smo zanijemile na isti način na koji smo zanijemile kad nam je saopštila da nam je brat umro. To je bilo kao da nam je saopštila da će se udati za Svetog Petra. Ili da će se udati za Gospoda Boga. Jer Tito je tada bio ikona za sve nas, pa i za nju. I ja sam uvijek govorila da se ona udala za svoju ikonu. A za nas je isto tako bio ne živ čovjek - nego pojam. I kad nam je to saopštila, nas dvije ništa nismo rekle. Otišle smo u šetnju. Izašle smo od Topčiderske zvezde naniže. Te njene riječi Zora i ja smo shvatile kao da ćemo sada opet morati da se vratimo u dom. Zacijenile smo se od plača."
OTKRILA SVE! JEDINA ŽENA KOJA JE TITU DALA OTKAZ I BILA JOVANKIN ČUVAR TAJNI: Udala se za svoju ikonu i mnogo patila!
Međutim, nisu imale razloga da strahuju, jer ih je i Tito prihvatio kao svoju djecu i porodicu.
"I Tito nas je poslije toga pozvao. I to nas je pozvao zvanično u goste, preko Jovanke. I ona je bila prisutna. Imale smo ogromnu tremu. A on je u životu imao takav dar da ljude koji su imali tremu pred njim na nevjerovatan način relaksira i da ih nekako oslobodi te treme. Pod jedan, on se nama obraćao kao odraslim osobama. Ja znam da nam je nudio vino da pijemo. Ja ga gledam, pa ko mi to još nudi? Gledam i ne vjerujem, meni to nikada niko nije nudio. Onda nas je pitao šta mi mislimo o nekim stvarima. Ja sam bila zapanjena jer nikada me niko nije pitao šta ja o bilo čemu mislim. Tito je bio prvi koji me je pitao šta mislim. I ubuduće, on je često znao da me pita šta mislim o nekim stvarima, naravno ne o politici, nego o nečemu što se dešavalo tu oko nas. Tada nam je pokazao i svoju sobu i svoj kabinet u Užičkoj 15, na prvom spratu. Tu smo i jeli, u tom kabinetu. Nismo išli dolje u onu veliku trpezariju. Onda nam je rekao da se u našem životu ništa neće promijeniti, da ćemo živjeti isto onako kako smo i do tada živjele, samo da će sada i on brinuti o nama pored Jovanke."
Volio Nadu i Zoru kao svoju djecu
Tito je održao svoju riječ, a Nadu je volio upravo zbog njene privrženosti prema Jovanki.
"I tako je to i bilo. Mi smo i dalje živjele u istom stanu, a troškove našeg izdržavanja sad je snosio on jer je Jovanka demobilisana i nije više radila. Zora i ja se vraćamo iz Užičke 15 potpuno umirene. U našem životu se ništa neće promijeniti. Imamo utisak o njemu da je jedan mnogo fin čovjek. Odjedanput je Tito od tog idola i te ikone postao jedan mnogo fin čovjek, topao, ne bih rekla običan čovjek, ali jednostavno drag čovjek", rekla je Nada, pa dodala:
"On je mene baš volio. Bila sam njegov član porodice. Jer sam stalno tu bila. U početku je volio više Zoru, to se jasno vidjelo, jer je Zora bila njegov tip mlade djevojke, a ja sam bila onako, za po kući. Ja znam da je on mene volio zbog načina na koji sam ja bila posvećena Jovanki, kao što je Jovanka bila posvećena njemu. On je jako cijenio tu moju privrženost i tu moju nesebičnu pomoć. On je to u meni cijenio i bilo mu je drago zbog toga. Tita sam doživljavala kao oca. Zato što smo mi bile suviše mlade kad smo došle. Ja sam u njemu vidjela oca, koga sam rano izgubila, jer je on de fakto bio taj koji nas je izdržavao od Jovankine udaje, dok ja nisam primila svoju prvu platu. On nas je primio kao Jovankinu djecu otprilike. Kao da smo joj bile djeca. On nas je tretirao kao odrasle, za divno čudo. I ja sam njega cio život doživljavala kao oca. I nikada nisam promijenila odnos prema njemu."
OTKRILA SVE! JEDINA ŽENA KOJA JE TITU DALA OTKAZ I BILA JOVANKIN ČUVAR TAJNI: Udala se za svoju ikonu i mnogo patila!
Ćutala o svojoj ljubavi
Nada je istakla da je za Jovanku bila teška odluka da se uda za Tita, ali da nikada nije pričala o tim stvarima sa sestrama.
"Nama nikad nije pričala kako je započela ta ljubav. Ni on ni ona nikada o tome nisu rekli ni riječ. Ja sam 25 godina bila uz njih. Svakodnevno. Nikada nijedno od njih o tome nije govorilo. Oni su bili ljudi starinskog kova i to je bilo njihovo, o tome se nije pričalo, ja o tome nisam pitala nikada. Samo sam vidjela da se jako puno vole i da jako puno poštuju jedno drugo i da su jako, jako potrebni jedno drugom", istakla je Nada i otkrila da na vjenčanju nisu bile.
"Kad je prihvatila taj brak, to je bilo riješeno i o tome se nije pričalo. Nije pričala ni o vjenčanju. Znam samo da su kumovi bili Ranković i Gošnjak. Mi na vjenčanju nismo bile. To je sve urađeno u najužem mogućem krugu. To je bilo nešto vrlo intimno, od toga se nije pravio nikakav veliki događaj, nikakvo slavlje, nikakva pompa. Ona se udala za svoju ikonu i do kraja života za nju nije postojao niko drugi sem njega. Čak ni u njenim mislima. Ni na koji način", otkrila je Jovankina sestra za "Blic" i objasnila kako joj je bilo i strašno da gleda njihovu povezanost.
"Oni se nisu ispovijedali u tim godinama svog zajedničkog života. Ja sam to gledala i upijala. I gledala sam kako je to na izvjestan način strašno kad je neki par toliko vezan. Kad jedan ode, onaj drugi ostane bez podloge. Kao da su mu iščupali tepih ispod nogu. A ona je, još povrh svega toga, ostala na milost i nemilost ljudima koji su se bez skrupula borili za vlast."
Život sa Titom i Jovankom
"Ja mislim da se Jovanka nakon udaje ni u čemu nije promijenila. Mi smo se preselili 1953. iz sobe u Užičkoj 16 u stan u Užičkoj 9. To je bio stan koji je Jovanka dobila i koji je poslije vratila kad se Zora udala. Jovanka je smatrala da nije u redu da ja sama budem u tolikom stanu dok drugi ljudi nemaju gdje da žive. Tako sam ja prešla da živim s Titom i Jovankom u Užičku 15", pričala je Nada i istakla da je Jovankina žrtva bila potpuna.
"Njena žrtva je bila kompletna za njega. Ona se od samog početka stavila u službu njemu kao neko ko je posvećen, kao opatica koja se posveti svojoj religiji. Ona je amortizovala svaki udarac koji je bio namijenjen njemu. I onda je glumila da je mnogo jača nego što je bila. Djelovala je kao kremen-kamen, kao žena stijena. I to se kasnije zloupotrebljavalo."
Nada je u svom stanu samo spavala, ali je sve svoje vrijeme provodila uz sestru.
"Ja sam u svom stanu samo spavala, jer sam nakon posla odlazila kod njih i pomagala Jovanki sve što joj je trebalo pomoći. A preko ljeta smo bili na Brionima. Nas su tamo, kad smo bili djeca, vozili kao prtljag. A tamo misliš da ćeš da poludiš od ostrva. Jer, samo neko ko tamo nije bio i nije živio misli da je tamo nešto glamurozno. A onda kad se Tito kasnije preselio na Vangu - tu tek nikoga nije bilo. Samo nas troje i tri psa."
Jovankine patnje
Nada je otkrila i šta joj je uvijek padalo najteže.
"Najteže je bilo gledati kako se pati i slušati njene muke. A to što sam ja oko nje radila - to meni nije bilo teško. Nikada. To mi je nekako bilo prirodno. Jer, naša sestra Zora se udala još za vrijeme studija i otišla da živi u inostranstvo, sa mužem diplomatom. Tada sam ja prešla da živim u Užičku 15, sa Titom i Jovankom. Bila sam njihov podstanar. S jedne strane je bilo lijepo živjeti tamo, a sa druge strane ja to nisam nešto voljela."
Bila je s njom do samog kraja, kada je nekadašnja prva dama ostala sama i zaboravljena.
"Nisam ni pretpostavljala da će za svaki trenutak ljepote i sreće platiti jednom strašnom, duplom patnjom. Bilo je to nasilje svakakve vrste. Verbalno nasilje. Sistem uzet da pomogne tom nasilju. Mediji u službi tog nasilja. Psihičko zlostavljanje. Pa i fizički napad. Osam godina bez grijanja u kući kojoj curi krov, a podrum je pod vodom. To je bila strašna vrsta mučenja. A u kuću ne može da uđe niko drugi sem državnih majstora jer je to državna imovina. A oni dođu, pa namjerno pokvare i ono što radi. Svega je bilo. A njoj nije bilo stalo do stvari, do materijalnih dobara. Njoj je bilo stalo do neke pravde. I nije htjela da dopusti da s njom otiru pod", rekla je Nada i dodala:
"Žalila je za njim. Za njihovim uspomenama."
I tokom dvadeset pet godina svakodnevnog boravka u njihovoj kući i tokom Jovankine tridesetšestogodišnje izolacije, Nada Budisavljević je njen jedini oslonac u svemu osoba od najvećeg povjerenja. Njen jedini ispovjednik i čuvar njenih tajni. U dva navrata pomogla je Jovanki da spali sve bilješke. Jednom prilikom, Krleža joj je rekao: "Sve znate, sve vidite, sve čujete i ćutite, ni o čemu riječ ne govorite". A ona bi umjela da kaže: "To mi je bio posao: što sam čula - nisam čula, što sam vidjela - nisam vidjela". Poslije mnogo godina prvi put je progovorila. Svoja sjećanja pretočila je u knjigu "Nada Budisavljević: Moja sestra Jovanka Broz".
Smrt Jovanke Broz i potresan ispraćaj zaboravljene žene
Jovanka Broz preminula je 20. oktobra 2013. u Beogradu, u 89. godini, dva mjeseca nakon što je u Urgentni centar primljena u veoma teškom zdravstvenom stanju. Sahranjena je u Kući cveća, pored Titovog groba, uz melodiju "O bela ćao", a na ploči od mermera je, zlatnim slovima, kao na Titovoj ploči, ispisano "Jovanka Broz 1924-2013".
Sahranu Jovanke Broz pratilo je 266 novinarskih ekipa, od čega su 42 bile iz inostranstva, prisustvovalo je oko 10.000 ljudi, a govor je održao premijer Ivica Dačić.
"Moramo da priznamo da smo počinili grijeh. Zaboravivši nju, zaboravili smo sebe. Ovo je oproštaj od posljednje ikone bivše Jugoslavije i od Titove epohe", rekao je tada na sahrani Dačić.