Milan Veruović u jednoj emisiji je detaljno opisao taj 12. mart 2003. godine kada je ranjen tokom atentata na premijera Srbije Zorana Đinđića.
Priča o atentatu na Zorana Đinđića ispričana je dosta puta ali nikada tako uvjerljivo i uznemirujuće detaljno kao kada je to u jednom TV gostovanju uradio njegov telohranitelj Milan Veruović koji je i sam ranjen tog dana.
Tog 12. marta 2003. sekretarica je javila da Zoran Đinđić neće dolaziti u zgradu vlade.
"Ostavio sam obezbjeđenje na stendbaju. Bili smo u pripravnosti za slučaj da dođe do promjene plana. Đinđić me je pozvao oko 11 i rekao da mijenja plan – ipak želi da dođemo po njega kako bi doša u u zgradu vlade na sastanak sa švedskom ministarkom spoljnih poslova koja je boravila u Beogradu. Dan kao i svaki drugi. Dvorište, njegov pas, Ružica koja izlazi da ga isprati. Ono što je bilo čudno je da je tog dana kasnio nekih 20-25 minuta. Čudno je bilo jer on nikada nije kasnio. Posebno mi je ostalo u sjećanju to da tog dana nismo ništa progovorili. Nije bio raspoložen za priču. U kolima je sve vrijeme čitao novine i ćutao. To mi je bilo čudno jer on je uvijek bio vedrog duha, uvijek je volio da porazgovara sa nama. Ali tog dana – ništa", prisjetio se Veruović.
Kada su stigli u dvorište vlade parkirali su auto ispred samog ulaza u zgradu.
"Premijer je izašao iz vozila, ja sam mu dodao štake. Ja sam mu ponio torbu. Par koraka nas je dijelilo od ulaza u zgradu. Tih nekoliko koraka smo krenuli zajedno a onda sam se ja u jednom trenutku okrenuo kako bih zatvorio vrata od auta. U tom trenutku kada sam se okrenuo čuo sam da je nešto lupilo, da je nešto palo. Bio je to prigušen zvuk. Ja sam u tom trenutku čuo i njegov jauk. Okrenuo sam se ka njemu. Bilo mi je jasno o čemu se radi. Htio sam da se okrenem i legnem na njega i da tako uđemo u zgradu. Kada sam se okrenuo on nije bio na mjestu gdje sam ga poslednji put video. Tu čujem prasak i metak pogađa mene. Padam na zemlju. Kreće panika. I tad dolazi do trećeg pucnja koji pogađa zid zgrade desno od vrata", rekao je Veruović.
Veruović ulazi u auto da bi se zaštitio.
"Kasnije saznajem da je premijer u zgradi vlade, pokušavaju da mu ukažu prvu pomoć ali on ne daje nikakve znake života. Oni ga ubacuju u drugo vozilo i svi zajedno krećemo ka VMA. Predviđeno je u slučaju takvoih događaja da se javimo VMA. Ja sam obavijestio centar u BIA, stupio sam u kontakt sa ljudima koji su bili sa premijerom u kolima i dao sam naređenje da se ide na VMA. U kolima ja praktično ležim na tom zadnjem sjedištu. Krv lipti iz mene, ali i dalje ne znam gdje sam pogođen. Mislim da sam ranjen u nogu. Ne osjećam više nijednu nogu. Krv već preplavljuje i sjedište i auto. Ruke sad počinju da mi trnu. Glava potpuno svjesna i dalje. Ulazimo u Kneza Miloša i ja poslednjim atomima snage pritiskam taster na radio vezi shvatajući da ću iskrvariti. Tijelo je počelo već da se hladi. Javljam im da okrenu vozila i da uđemo u Urgentni centar pretpostavljajući da je premijer povrijeđen teško kao i ja", rekao je Veruović.
Stižu u Urgentni centar, veruovića stavljaju u kolica i guraju ga kroz hodnik.
"Nastaje panika. Kolega drži pušku i viče – policija, ljudi uplašeni. On je tražio da se ljudi okrenu ka zidu i da ostanu na svojim mjestima. Ljudi se dodatno uplašili, vide da smo naoružani. Ulazimo u hodnik i pamtim i dan danas žuta klizeća vrata i plavim ispisan broj 13. I meni u svemu tome prolazi kroz glavu – jao, baksuzan broj 13 i tu me baš ubacuju. Posle nekoliko sekundi unose i premijera Đinđića", priča Veruović.
Sestre i ostalo medicinsko osblje stavlja Veruoviću braunilu dok on kolegi iz obezbjeđenja predaje pištolj.
"Osoblje u panici od pištolja jer ne znaju šta se dešava. Nikoga ne prepoznaju. Oni ne znaju da je to premijer. Mene sijeku nekim makazama, sijeku mi pantalone. I ja vidim Đinđića pored mene. Go do pasa, glavom okrenutom od mene. Nepomičan u polusjedećem položaju. Zovem ga ali se on ne odaziva. Samo ispod desne bradavice vidim veliku rupu koja zjapi. Krvi na njemu nema, samo rupa. Pokušavam lijevom rukom da ga okrenem ka sebi i u tom trenutku osjećam da je hladan kao led. Okrenuo sam mu glavu ka meni i pomislim – ovo možda nije on. On je bio uredno obrijan kada smo krenuli a sada djeluje kao da je brada izašla po licu. Pomislih – možda to nije šef", prisjetio se Veruović.
Nastaje opšta gungula u sobi gdje su njih dvojica primljeni.
"Presjekli su mi kajš, meni je cio donji stomak izašao napolje. Mene sve boli, ja hoću da sjedim jer mi je tako lakše da sve to držim, sestre me teraju da legnem. U cijeloj toj gunguli čujem doktore kako viču – ovaj jedan je mrtav, šta čekate gurajte ovog drugog u salu. Oni u tom trenutku ne prepoznaju premijera. Tada mene odvode u salu i tu se Đinđić i ja rastajemo", ispričao je Milan Veruović.