BIO JE ZAŠTIĆENI MAFIJAŠ KOGA JE ŠTITIO DB: Darko Ašanin, prvi mafijaški bos ALI ISTRAGA NJEGOVOG UBISTVA NIJE VOĐENA

Ašanin je ubijen 30. juna 1998. hicima ispaljenim iz automatskog oružja, navodno iz snajpera, što nikad nije zvanično potvrđeno, u bašti svog restorana na beogradskom Dedinju. U jednom od opširnih članaka o Ašaninu novinar Njuzvika Vojislav Tufegdžić opisao je između ostalog i svoj neformalni razgovor sa ovim od možda prvim mafijaškim bosom u regionu.

"Kontakt sa Ašaninom ostvario sam slučajno", piše Tufegđžić, i nastavlja: "Ili je meni - ako uključim sopstvenu naivnost s jedne, promišljenost, iskustvo i sposobnost s druge strane - tako izgledalo. U prilog tome, ili u prilog prostoj ljubomori nekih kolega i brojnim teorijama zavjere, moglo bi da poslužili i „saznanje“ jednog od beogradskih urednika, koje sam kasnije čuo sa više strana, da sam se sa Ašaninom zapravo upoznao još u „vojnom helikopteru koji je sa aerodroma u Batajnici odletio po njega u Grčku“!

Jedini razgovor, u obimu i na teme na koje je Ašanin pristao, vodili smo po njegovom povratku iz grčkog zatvora za tadašnji dvonedjeljnik Intervju, u kojem sam radio. Prvi put me je pozvao nekoliko mjeseci ranije iz zatvora Koridalos na kućni broj telefona. Mobilni telefoni su tada još predstavljali budućnost. Kako je uspio da sazna moj kućni broj, nije rekao, niti sam ga za to pitao. Od prvog desetominutnog razgovora - u kojem se kratko predstavio, rekao da je svjestan da je rano jutro ali da njemu tako odgovara - svakog narednog dana između šest i sedam ujutru bio sam pripravan na eventualni telefonski poziv. Bilo ih je nekoliko.Obično mi je govorio ono što mu je u tom trenutku bilo interesantno. Raspitivao se o malo toga jer je bio dobro upućen u ovdašnja dešavanja, ponavljao da ćemo se vidjeti čim se vrati, u šta je bio ubijeđen, a potom svaki put, uz komentar koji bi otprilike glasio; „Novinar, postao si dosadan, čujemo se, evo ti ovi naši“, slušalicu davao nekom od zatvorenika iz Srbije ili Crne Gore. U vremenu koje im je preostalo za telefonski razgovor oni su me odreda uvjeravali u svoju nevinost, pričali o torturi grčkih stražara i lošim zatvorskim uslovima, tražili da pišem o nepravdi koju im je nanijelo tamošnje pravosuđe...

Razgovor „uživo“ vodili smo sredinom 1995. u prostranom bolničkom apartmanu Kliničkog centra Srbije pred kojim su dežurali naoružani policajci. Ulaz je bio dozvoljen isključivo posjetiocima s pismenim odobrenjem istražnog sudije, a ono se izdavalo uz Ašaninov zahtjev i sudijino odobrenje. Uoči prvog susreta javio mi je telefonom da odem kod sudije i kažem mu da dozvolu za posjetu potpiše „onom olovkom“. Očigledno je to bila njima znana šifra. Nisam uspio da saznam čija je odluka o posjetama od njih dvojice bila presudna.

Bio je zaštićen

„Mislim da je novinar došao da me likvidira, pretresite ga.“ Stražarima bolničkog apartmana u kojem su čuvali Darka Ašanina bilo je neprijatno i s kisjelim osmjehom su prihvatili šalu. Ašanin mi je potom rekao da podvučem ruku pod jastuče na dvosjedu na koji sam sjeo. Ispod se nalazilo oružje. Nisam ga vadio, ali nije bio „samo“ pištolj.Iako se o njemu najmanje pisalo i govorilo, Darko Ašanin je jedan od najintrigantnijih začetnika ozbiljne mafije u Srbiji. U neformalnom razgovoru vođenom prije više od 20 godina, na pitanje za koga bi se moglo reći da je prvi mafijaški bos u Srbiji, tadašnji načelnik beogradske policije bez okolišanja mi je odgovorio - Ašanin. Isto pitanje postavio sam 2014. iskusnom inspektoru gradskog SUP i dobio identičan odgovor: „Ašanin. Tako sam čuo, da je praktično saradnja SDB s kriminalcima od njega počela, da je bio prvi koji je nalazio gangstere za ‘radove’ u inostranstvu... Bio je zaštićen maksimalno. Ostali su bili podizvođači“, pisao je Tufegdžić.

Ašaninovo ime prvi put se u medijima pojavilo mjesec nakon Hadrijeve likvidacije u Briselu, ali povodom drugog slučaja, mada se i ovaj put radilo o ubistvu. U beogradskom klubu „Nana“ 24. marta 1990. ubijen je Andrija Lakonić. Okolnosti ubistva, bez ključne informacije o tome ko je usmrtio Lakonića, bile su poznate još iste noći. U separeu, u društvu nekoliko djevojaka, sjedjeli su Ašanin, Veselin Vukotić i Lakonić. Nakon verbalnog sukoba između Vukotića i Lakonića čuli su se pucnji, a Lakonić je pao mrtav. Za slučaj su posebno interesovanje pokazali brojni funkcioneri policije. Mnogi su i došli na mjesto zločina tokom uviđaja.

Dešavanja koja su slijedila u danima nakon ubistva otkrila su da je do obračuna među poznanicima - do tog trenutka bi se moglo reći prijateljima i bliskim saradnicima - došlo zbog nesuglasica oko zajedničkih poslova. Ne privatnih već onih obavljanih za „interes države“.

U medijima se spekulisalo da je Lakonić zajedno sa Ašaninom i Vukotićem učestvovao u likvidaciji Envera Hadrija u Briselu mjesec dana ranije. O tome je, prema jednima, Lakonić počeo previše da priča. Kakva god bila verzija događaja, motiv Lakonićevog ubistva ne ostavlja prostora sumnji da je pomenuta trojka u dužem periodu po nalogu tajne policije u inostranstvu obavljala ilegalne poslove, od zastrašivanja do premlaćivanja i ubistava političkih emigranata aktivnih u borbi protiv tadašnje Jugoslavije.

Čitav slučaj začinila je umiješanost inspektora beogradske policije Miroslava Bižića. U večeri ubistva tokom uviđaja i on se pojavio u „Nani“. Kasnije se sumnjalo da je upravo Bižić sklonio pištolj kojim je počinjeno ubistvo i omogućio Vukotiću da pobjegne iz zemlje. Za ubistvo je optužen Ašanin, ali je u oktobru iste godine oslobođen. Zbog sumnje da je umiješan u zločin istraga je vođena i protiv Vukotića, koji je bio u bjekstvu. Za njim je raspisana potjernica, ali nikada nije bio optužen jer je istraga prekinuta... Krajnji ishod bio je da se gotovo sve znalo, ali da za Lakonićevo ubistvo niko nije osuđen.

Međutim, suđenje je objelodanilo postojanje tijesne veze tajne policije i visokorangiranih kriminalaca. Javnost je bila veoma zainteresovana za ovaj slučaj jer smaknuća u mafijaškom stilu do tada nisu bila uobičajena. Burne reakcije uslijedile su kada je u postupku utvrđeno da je inspektor Bižić pomogao Vukotiću da posle ubistva pobjegne iz zemlje.

Policija je pretražila stanove koje su koristili Lakonić, Ašanin i Vukotić, otkrivši da je svako od njih posjedovao po nekoliko pasoša s lažnim imenima. Prema nalazima suda, sve pasoše su im izdale jugoslovenske vlasti. Otkriveno je da je Bižić neposredno koordinirao saradnju kriminalaca i tadašnje savezne državne bezbjednosti.

Na sudu je izjavio da je Vukotićev poslodavac bio savezni DB. Bižić je prošao sa uslovnom kaznom od pet mjeseci, ali je po isteku tog roka, zbog svega što je „slučaj Nana“ otkrio, praktično bio prisiljen da napusti policiju.Otac pokojnog Lakonića na suđenju je pred sudijom Vukčevićem izjavio:„U junu ‘89. sin mi je rekao da radi za SDB Jugoslavije. Da je za tu službu išao u inostranstvo, u Švajcarsku, Austriju i... treće zemlje se ne sjećam. Imao je dva ili tri pasoša. O kakvim se poslovima radi, ne želim da kažem pred publikom. Mogu samo sudiji u četiri oka.“Suđenje povodom ubistva u „Nani“ imalo je i političke posledice. Bižićevo svjedočenje dovelo je do strukturnih promjena u organizaciji jugoslovenske policije i tajnih službi, a MUP Srbije, koji je u saradnji kriminalaca i saveznog DB praktično bio mimoiđen i o tome imao samo posredna saznanja, dobio je veća ovlašćenja.Četiri godine nakon oslobađajuće presude za ubistvo u „Nani“ Ašanin je uhapšen u Grčkoj zbog tvrdnji Belgije da je kao likvidator DB ubio Hadrija. Jugoslavija je dobila ovu svojevrsnu političko-pravnu bitku protiv Belgijanaca, pa je Ašanin početkom 1995. izručen Jugoslaviji. Prilično neočekivano za Ašanina, sve što je u medijima u međuvremenu objavljivano - od podsjećanja na ubistvo Hadrija, saradnje kriminalaca sa DB, „slučaja Nana“ i činjenice da za Lakonićevu smrt niko nije osuđen - nije ga ostavilo ravnodušnim.

Tokom nekoliko odlazaka u bolnicu bilo je jasno da je Ašanin sve drugo samo ne običan bolesnik sa idealnim uslovima za terapiju. U apartmanu su se, iz današnje perspektive gledano, nalazili jednostavni aparati za inhalaciju. Imao je smetnje s disanjem, i to mu je, kako je rekao, predstavljalo veliki problem. Pojedini mediji su izvrgavali ruglu činjenicu da se nalazi u bolnici umjesto u zatvoru, ali Ašanin, koliko god procjena možda bila pogrešna, nije ostavljao utisak čovjeka koji bi se za udobniji smještaj od zatvorskog borio na takav način.

Nijednog trenutka se nije ponašao nadmoćno ili osiono. Svaku okolnost pokušavao je da prikaže iz komičnog ugla. Kao i stražu koja brine o njegovoj bezbjednosti, najmanje o tome da li će da utekne.

Svaki put je služio meze, jednom i ručak koji mu je prethodno donijela majka, „a nema smisla da je uvrijedim i odbijem“. Viski se podrazumijevao.

U vrijeme jedne od mojih posjeta obišao ga je i poznati pjevač narodne muzike. Bez previše insistiranja, prihvatio je da za Ašanina otpjeva njemu omiljenu pjesmu. Tada, sredinom devedesetih, organizovani su brojni humanitarni koncerti za unesrećene u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Cinično je komentarisao: „On će prvi da nastupi na koncertu za prikupljanje sredstava za obnovu Centralnog zatvora. Da kupimo nove dušeke i ćebad. Da se robijaši ne smrzavaju. To je ulaganje u budućnost. Tamo ćemo svi jednog dana završiti.“

Za razliku od većine drugih, porijeklo njegovog kapitala ostalo je neznano. Kad je bio isprovociran da odgovori, saopštio je da je veoma umiješan kockar i da je od tog zanata, „legalnog, u kockarnicama koje je posećivao“, zaradio novac, a potom ga ulagao u druge poslove.

Govorio je, koliko je mogao i htio, o aferama zbog kojih je osvanuo na naslovnicama novina, o ličnim porivima da živi drugačije od standarda prihvatljivih državi koju je volio, hapšenjima, poznatim kriminalcima, politici, optužbama za ubistva, novcu... Odgovori podjednako oslikavaju njegove osobenosti i razmišljanja većine kriminalaca Ašaninove generacije. Onih koji su prvi odlazili put zemalja zapadne Evrope da bi se bavili kriminalom, dolazili do novca na svakojake načine, sarađivali s ovdašnjom tajnom policijom, u najvećem broju se vraćali u Jugoslaviju, okušavali se i u legalnim poslovima, a do 2000. godine gotovo svi likvidirani.

Nijedno pitanje nije izbjegao. Mada su prošle dvije decenije, mnogo onog tada izgovorenog, nažalost, aktuelno je i u sadašnjim okolnostima. Kao jedini razlog da javno progovori naveo je potrebu da odgovori na „ogavne neistine koje su novine objavile o meni“. Utoliko je neobičnije, skoro nevjerovatno s obzirom na komične srbijanske aparatčike u poslednje dvije decenije, da autorizaciju jedinog razgovora koji je vodio za medije nije tražio.

„POZITIVNA MAFIJA“

"Ašaninovo ime se u vrijeme ratova u bivšoj SFRJ nije pominjalo. Dostupni podaci, Ašaninovo ponašanje i insistiranje na jugoslovenstvu, uz osudu svega što je izlazilo iz tih okvira, daju za pravo uvjerenju da se rat odvijao mimo njega i protiv njegove volje.

U jeku ratnih sukoba u BiH i Hrvatskoj, ogromnih ekonomskih nedaća i nezamislivog porasta kriminala s kojima se region suočavao, Ašanin je u avgustu 1994. godine uhapšen u Grčkoj, gdje je ljetovao s porodicom. Razlog je bio zahtjev Belgije i Njemačke da im Grčka izruči Ašanina zbog optužbe za učešće u ubistvu albanskog političkog emigranta Envera Hadrija 25. februara 1990. u Briselu. Grčevita borba belgijskih vlasti da ga se domognu, upornost Jugoslavije da ga vrati u zemlju i grčka nedoumica i nezavidan položaj u kojem se ta zemlja našla pred saveznicima okončani su na neočekivan način.Jugoslavija je po saznanju da ga traže Belgijanci i Njemci takođe uputila zahtjev za Ašaninovo izručenje zbog krivičnog djela počinjenog u Srbiji. O kakvom krivičnom djelu se radilo, danas se niko i ne sjeća. Suštinski je bilo nevažno, jer se znalo da je izmišljeno. Po povratku u zemlju Ašanin je, na osnovu naloga suda, prvo prebačen u istražni zatvor, a ubrzo potom u bolnicu, odakle je nakon završetka liječenja pušten na slobodu.

U javnosti se spekulisalo o okolnosti da mu je rođačka veza s Pavlom Bulatovićem, tadašnjim ministrom Vojske Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore, predstavljala diskretnu i snažnu zaleđinu.

Potrebu države za postojanjem mafije u dužem razgovoru mi je na neočekivan način obrazložio Radoslav Lukić Lule, nekadašnji načelnik centra Državne bezbjednosti u Beogradu, kojem je posle političkih promjena 5. oktobra 2000. nuđena pozicija šefa DB, ali je on to odbio:

„Čak i kad ne bi postojao kriminal, država bi morala da izmisli kriminalce. Da ih stvori kako bi kontrolisala šta se događa u podzemlju, u zemlji i u inostranstvu, da bi kontrolisala ono što je van dometa policije. Ako nemaš ljude u toj sredini, kako ćeš je kontrolisati? S njima imaš kontrolu do nivoa koji nije opasan po državu. Nije bezazlen, nije bezopasan, ali nije društveno opasan.“

Nažalost, ovdje se ispostavilo drugačije. Kriminal ne samo što je postao veoma opasan već je i prerastao društvene okvire.

Tokom devedesetih u regionu je izvršeno više od 400 ubistava koja su ostala neriješena. Vanredno stanje i hapšenja tokom akcije „Sablja“, koja je usledila posle ubistva premijera Srbije dr Zorana Ðinđića 2003, nisu značajno umanjili ovaj poražavajući broj. Optužnicama protiv pripadnika brojnih kriminalnih bandi nakon „Sablje“ obuhvaćeno je tek nešto više od 30 ubistava. Rješavanje ostalih zločina, u kojima su žrtve bili prije svega kriminalci, ali i ministri, političari, novinari, policajci, privrednici, ni pod jednom vlašću nije postalo prioritet.