Bivši inspektor beogradske policije Miroslav Bižić (46) ubijen je na stepenicama starog "Merkatora" 21. maja 1996. godine, ali to ubistvo je započeto još u noći između 24. i 25. marta u beogradskom noćnom klubu "Nana".
Policajac, koji je previše znao, morao je da bude likvidiran, jer "mrtva usta ne govore", a Bižić je u grob odnio mnoge tajne koje bi mogle da naštete mnogim moćnicima, prije svega u policiji, ali i u politici tog vremena.
Tokom policijske karijere Bižić se zamjerio mnogima, ali prije svega se našao u središtu sukoba dvije moćne tajne službe, Savezne i Republičke državne bezbjednosti. Prvo je ponižen a potom istjeran iz policije zbog svoje uloge posle ubistva Andrije Lakonića Lakija, poznatog kriminalca, saradnika DB-a, koji je likvidiran u klubu "Nana" u martu 1990. godine.
Ubica Miroslava Bižića ostao je nepoznat do danas. Ono što je poznato je da je prišao Bižiću, koji je bio sa još jednim saradnikom, ispred starog "Merkatora". Ispod bijelog mantila izvadio je automatski pištolj sa prigušivačem.
"Nemoj, Bog te mazo", bilo je sve što je Biža stigao da kaže, prije nego što je isječen rafalom. Ubica njegovog poznanika nije ni pogledao. Ali, tada je uslijedilo nešto neobično. Umjesto da odmah počne da bježi, egzekutor je, po pričama svjedoka, odigrao neku vrstu plesa iznad leša ubijenog policajca. Potom je nestao.
Miroslav Bižić je u to vrijeme bio vlasnik privatne agencije "Biža" koja se, između ostalog, bavila i pronalaženjem ukradenih skupocjenih automobila. Po nekim pričama, koristio je svoje dobre veze u podzemlju kako bi dolazio do nestalih vozila i vraćao ih vlasnicima uz dobru nadoknadu.
Policija je pretpostavljala da je Bižić prepoznao ubicu, da li ga je hapsio dok je bio policajac, ili ga je znao kao kontakt Državne bezbjednosti, nikada nije utvrđeno.
Njegov pad počeo je posle već pomenutog ubistva Andrije Lakonjića. Lakonić, inače nekadašnji uspješni bokser, uplovio je u kriminalne vode, uz asistenciju Savezne Državne bezbjednosti. On je vrbovan da, kao i mnogi kriminalci, radi za službu u inostranstvu na likvidaciji političkih emigranata. Navodno je upravo Lakonjiće bio jedan od aktera likvidacije Envera Hadrija, Albanca sa Kosova i Metohije koji je likvidiran u Briselu, glavnom gradu Belgije 1990. godine.
U noći ubistva u "Nani" su sjedjeli u istom separeu Andrija Lakonjić i njegova dva dobra prijatelja, takođe zvučna imena iz podzemlja, sa dobrim vezama sa tajnim službama, Darko Ašanin i Veselin Vesko Vukotić. U jednom trenutku došlo je do svađe, a potom i do pucnjave. Epilog, Lakonjić je ubijen. Kasnije je ustanovljeno da je pucano iz dva oružja.
U podzemlju ali i policiji nastao je pravi haos te martovske noći. Osim policajaca u uniformi koji su obezbjeđivali lice mjesta, pojavili su se inspektori Odjeljenja za krvne delikte. Ali, potjavio se i neko ko nije trebalo uopšte da bude prisutan i počeo da se interesuje za cio slučaj - upravo Miroslav Bižić Biža. U to vrijeme bio je načelnik Odjeljenja za maloljetnike i nije imao šta da traži ispred "Nane", jer, makar zvanično, nije trebalo da ima bilo kakve veze sa istragom vezanom za taj zločin.
Svojevremno se pominjalo da je pomogao Ašaninu i Vukotiću da pobjegnu, kao i da je uklanjao neke dokaze. Navodno je bio i u Lakonjićevom stanu, kako bi i odatle sklonio neki kompromitujući materijal koji bi povezao ubijenog sa Saveznom službom.
Onda je uslijedio obračun dvije službe, Savezne i Republičke. Ispostavilo se da su kriminalci vrbovani "u dvorištu" srpske službe, u gradskoj policiji. Ceh je platio Bižić, koji je završio i na sudu, na optuženičkoj klupi zbog pomaganja ubicama Andrije Lakonića. Darko Ašanin i Miroslav Bižić su oslobođeni, ali za Bižu je to bio kraj karijere u policiji.
Darko Ašanin je takođe ubijen 1998. godine. Miroslav Bižić je sahranjen na Zemunskokm groblju, uz pratnju tamburaškog orkestra koji je svirao "Tiho noći".