Doktorka Ivana Stefanović, koja je među prvima ušla u Osnovnu školu "Vladislav Ribnikar" nakon masakra 3. maja 2023. godine, prisjetila se dramatičnih trenutaka i otkrila šta je zatekla po dolasku u školu.
Pred Višim sudom u Beogradu prošle sedmice je izrečena presuda Vladimiru i Miljani Kecmanović, roditeljima maloljetnog ubice iz Osnovne škole "Vladislav Ribnikar".
Kada se spomene 3. maj i OŠ "Vladislav Ribnikar", čega se prvo sjeća i gdje smo mi danas kao društvo nakon ove ogromne tragedije koja nas je zadesila, za emisiju "Redakcija", govorila je dr Ivana Stefanović - Hitna pomoć.
"Tog dana sve je počelo kao i 3. maja 2023. godine - bio je lijep i miran dan, ali se završio na način koji je zauvijek promijenio sve nas koji smo ga doživjeli. U tom trenutku bila sam na poslu kada me je dijete pozvalo i reklo šta se dešava u školi, svojim riječima. Otišla sam u kol centar da vidim sa kojim ekipama mogu da odem po dijete, jer je bilo jasno da će djjeca biti puštena kući. Iako sam čula kolegu kako daje instrukcije da se pošalju sve slobodne ekipe, i dalje nisam mogla da prihvatim da se u školi nešto tako strašno dešava", počela je Stefanović.
Ulazak u školu i suočavanje sa razmjerama tragedije
Opisujući trenutak dolaska u školu i prelazak iz roditeljske u profesionalnu ulogu, istakla je da je ubrzo postalo jasno da je situacija izuzetno teška i da u pojedinim slučajevima nije bilo mogućnosti za medicinsku intervenciju.
"Kada sam stigla ispred škole, srela sam nastavnika geografije. Kako me u školi poznaju, jednostavno sam ušla unutra i u tom trenutku prestajem da budem mama i počinjem da budem ljekar. Ono što prvo vidite jeste kome ne možete da pomognete. Situacija je bila takva da je bilo jasno da su kod pojedinih povreda ishodi smrtni i da nema medicinskog djelovanja, pa se nismo ni približavali kako ne bismo remetili uviđaj", kaže ona.
Kako je dalje Stefanović objasnila, u takvim situacijama emocije su potisnute zbog prirode posla, dok je tokom intervencije u učionici uslijedila prva trijaža i hitno zbrinjavanje jednog djeteta.
"Kada radite u urgentnoj medicini, naučeni ste da emocije ostavite po strani i da funkcionišete. Godinama se to uči, i nije svako sposoban za takav rad. Mi smo tada radili ono što smo mogli, dok su emocije morale da ostanu po strani. Važno mi je da kažem da sam znala da je moje dijete dobro, i možda bi danas razgovor bio drugačiji da to nije bio slučaj. U učionici je već bila koleginica pedijatar koja je uradila prvu trijažu. Rekla sam: "Ovo dijete diše", i krenuli smo u zbrinjavanje", navela je.
"U jednom trenutku sam prišla nastavnici koja je tek tada podigla glavu. Tada smo shvatili razmjere svega. I danas, posle tri godine, nijedan trenutak tog dana nije izblijedio iz sjećanja. Sve je i dalje veoma živo i stalno me podsjeća koliko se tragedije mogu dogoditi čak i na mjestima koja smatramo najsigurnijim. Što se tiče izrečene presude Vladimiru i Miljani Kecmanović, maksimalna zakonska kazna je minimum koji ovakvi slučajevi zaslužuju. Ovo nas sve opominje da moramo više da vodimo računa o djeci i da na vrijeme tražimo pomoć stručnjaka ako primijetimo bilo kakve promjene", istakla je.
Stefanović je ocijenila da presuda treba da bude upozorenje cijelom društvu, uz poruku da određene situacije i sadržaji nisu primjereni djeci i da pravda, iako spora, mora biti dostižna.
"Nadam se da maloljetni počinilac nikada neće biti pušten iz institucionalnog sistema, jer vjerujem da bi bez toga mogao ponoviti sličan čin. Ova presuda treba da bude opomena svima nama - ne samo kao pravda, već i kao upozorenje. Neophodno je da razumijemo da određene stvari nisu za djecu i da čak i jedna situacija može biti okidač sa teškim posledicama. Pravda možda kasni, ali vjerujem da mora biti dostižna", rekla je Stefanović.