Hrabra žena, koja je na prethodnom ročištu iznijela detalje iz porodičnog života, danu u kom je saznala da je zauvijek izgubila dijete ali i posljednjem ispraćaju ćerke, danas je ispričala kako izgleda život porodice poslije tragedije koja ih je zavila u crno.
Nina Kobiljski, majka Eme Kobiljski koju je drug iz razreda brutalno ubio 3. maja u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar u centru Beograda potresnim svjedočenjem u parničnom postupku koji se pred Višim sudom vodi protiv dječaka ubice, njegovih roditelja i škole, rasplakala je sve prisutne u najvećoj sudnici Palate pravde.
,,Šta za nas znači život? Mi djecu više ne možemo da vratimo, prihvatili smo tugu i bol kao trajne životne saputnike. Možemo samo da trpimo bol, naša patnja je opipljiva, to je osjećaj kao da vam srce stalno krvari. Ljetos sam pala na ulici, polomila zube, ruku, nijesam mogla da objasnim ljekarima šta se dogodil. Ja mogu ovdje pred vama da kažem da se nijesam onesvestila, pala sam jer mi srce krvari, ali kako to objasnim u Hitnoj pomoći. Koliko god da želim da nastavim da budem dobra majka drugom djetetu, dobra supruga, ja sumnjam u povrat u funkcionalnost - u dahu je pokušala da objasni kako izgleda život poslije gubitka djeteta.
Nina Kobiljski rekla je i da ima osjećaj kao da je rođeno dijete slagala i da osjeća veliku grižu savjesti i iznevjerenost djeteta, jer je ubijeno u školi.
,,Osjećam se kao da sam moje dijete slagala, ona nije bila na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, bila je tamo gdje je trebalo da bude, u školi" rekla je Nika Kobiljski.
Ona je tokom svjedočenja odlučila da se obrati i advokatici koja zastupa dječaka ubicu i njegove roditelje, a koja je na početku parničkog postupka u ime te porodice izjavila saučešće.
,,Iskoristila bih priliku da se obratim advokatici koja je na počeku prošlog ročišta nama uputila riječi saučešća u ime porodice zločinca. Imam potrebu da kažem, ne možete u tuđe ime za račun druge osobe da izjavite saučešće. Možete u tuđe ime da prenijesete pozdrav, čestitku, ali ne i žal. Nikada nijesmo dobili ni riječ o tome da im je žao, pa bi možda mogli da pitamo "da li vam je žao što ste imali oružje u kući, da li vam je žao što ste učili dijete da puca, da li vam je žao što ste znali da dijete nema razvijenu empatiju? Imate dijete koje je usljed krize svjesti bio u istoj ustanovi u kojoj je danas i nijeste se njim bavili, da li ste probali? Birali ste način suprotan od toga. Problem je evidentno postojao, kod nas u kući nije prošao dan da ne pitamo dijete kako je bilo u školi. Može dijete od vas da sakrije da li je na ekskurziji pilo somersbi ili pušilo vejp, ali ne osjećanja. Njihovo dijete je pravilo spiskove, živjelo sa oružjem, imalo je jasnu namjeru za koju se mjesecima spremalo, a da vi ne znate? To je nemoguće u jednoj funkcionalnoj porodici" obratila se advokatici ali i porodici dječaka ubice majka Eme Kobiljksi.
Poslije ovih riječi, dodala je i da ne osjeća mržnju, već žaljenje što mu nijesu pomogli, ali je otkrila i da u sebi pokušava da nađe oprost.
,,Taj zločinac, on je kriznoj situaciji primijenio obrasce roditelja, pritisnut problemima on ne razgovara, on uzima kućno oružje, puca u glave i tijela, liječi frustraciju na način na koji ga je otac učio. Ja ne iznosim tvrdnju da je bilo ko od staratelja želio da se ovo desi, govorim o životu u skladu sa željama i interesovanjima. Oni su željeli tako da vaspitaju dijete" rekla je ona i dodala da smatra da su roditelji "zločinca su imali ogromnu odgovornost da do tragedije ne dođe i nijesu je ispunilli".
,,Roditelji dječaka ubice imaju ili bi trebalo da imaju osjećaj odgovornosit prema društvu, prema svijetu, da bar kažu "nijesmo htjeli, ljudi mi smo krivi, nijesmo htjeli tako i prihvatanjem odgovornosti želimo da pokažemo da nije smjelo, da se bar oduže društvu jer mrtvoj djeci ne mogu! Imam intimnu žellju da oprostim, oprost čini čovjeka, ne živi se u bijesu, da nastavim život u miru. Imam želju da oprostim, ali meni niko nije došao i rekao "žao mi je". Jedine dvije reči koje čujemo je "nisam kriv" rekla je majka koja je ostala bez ćerke i opisala da je sve to razara i da osjeća kao da joj neko "konstanto kopa po živoj rani".
U prepunoj sudnici ispunjenoj suzama i jecajima pokazala je koliko veliko srce ima. ,,Mi nijesmo očekivali da ćemo biti na dvije strane, već da ćemo nekako zajedno disati i patiti, mi zbog njihove oni zbog naše sudbine. Kao što mi grlimo bol , oni moraju da prigrle svoju odgovornost. Patim i što njegovi roditelji nijesu bili uzdanica da će mu pomoći, što nijesu rešavali probleme koje je trebalo da rješavaju.
Nina Kobiljski otkrila je i najdublja osjećanja i emocije, da je zaglavljena u danu u kom je izgubila dijete i da živi u nadi da će se probuditi i dobiti neke druge vijesti, drugi ishod. ,,Živim u nadi da će Ema da mi dođe u san, živim da joj čujem glas. Živimo dan po dan, trudimo se da preživimo, ne znam kako ćemo niti dokle ćemo" zaključila je ona.
Njen suprug, odbojkaški trener Dragan Kobiljski koji je najstrašnije vijesti za jednog roditelja primio dok je radio u Rumuniji izlaganje je počeo rečenicom:
,,Ja sam otac streljane Eme Kobiljski."
Opisao je da je njihova ćerka bila prijevremeno rođena beba, ali da su od prvog dana imali neku posebnu vezu, da joj je sa zadovoljstvom mijenjao pelene, uspavljivao je i da su bili srećna porodica.
,,Imali smo duboku povezanost, od prvog dana, razumio sam je a ona je osoba koja je mene sigurno najviše u životu voljela" kroz suze je govorio Dragan Kobiljski.
Prisjetio se 3. maja, dana kada je na 700 kilometara od Beograda primio stravičnu vijest, povratka kući ali i prvog zagrljaja sa suprugom koja ga je dočekala na vratima stana.
,,Poslije tog 3. maja mi tonemo, samo tonemo. Ja radim u Bukureštu, svako veče gledam u njenu sliku sam u stanu i kao da mi kaže "tata, biće dobro". Kada ostanem sam, na viber joj često pišem poruke, pišem joj šta se dešava, i ubija me kada kao "last sin" vidim "long tajm ago", ta sitnica me strašno zaboli - otkrio je najdublje patnje otac ubijene djevojčice i dodao da svakoga dana "moli boga da porodici da snage".
,,Ja stalno pričam sa Emom. Kada postignem dobre rezultate izađem iz sale, pogledam u nebo i zahvalim se Emi. Sjećam se kada sam jo pričao, bila je mala jer je prijevremeno rođena "tata je prvo slušao da li dišeš, pa je slušao kako dišeš, valjda će se jednog dana pitati pored koga dišeš". Nijesam to doživio - slomio se i kroz suze rekao Dragan Kobiljski a onda dodao:
..Ne damo nikome da nam oduzme našu Emu, rastanka nema, pokušavamo da nađemo utjehu, ali teško ide" dodao je i potom rekao da ga zabrinjava to što je porodica dječaka ubice na slobodi i što svi i dalje zavisimo od njihove volje da li će ponovo "da pucaju u čelo, potiljke, bubrege, nenaoružane djece".
,,Jedan svještenik nam je rekao da je Emin izbor bio da stane ispred ubice i da treba da poštujemo njen izbor. Na čast je svakog roditelja da ga dijete prevaziđe, a mene je Ema prevazišla" zaključio je na kraju otac ubijene Eme Kobiljski.
U stravičnom masakru u Osnovnoj školi, podsjetimo, 3. maja prošle godine ubijeno je devetoro djece i radnik obezbjeđenja škole