STRUČNJACI IZ NORVEŠKE OBJASNILI KAKO POMOĆI DJECI IZ RIBNIKARA! Neki će dugo imati traume - Ovih 5 stvari je ključno

Uspostavljanje sistema koji pruža konstantnu podršku onome kome je potrebna, relevantni sagovornik "koji će slušati" i "razumjeti" pretrpljenu traumu, kompletna psihosocijalna intervencija, savjeti onih koji imaju slična iskustva, samo su dio "podrške" koju ćemo dobiti od stručnjaka iz Norveške koji borave u Srbiji, objašnjava sagovornik upućen u razloge posete psihologa i psihoterapeuta iz inostranstva. Kako dodaje, smjernice i njihovo iskustvo će biti dragocjeno tokom prevazilaženja trauma posle dva masakra, koja su se početkom maja dogodila u Srbiji.

Srbija se do sada nije suočila sa ovakvom krizom, jer nismo imali dijete-ubicu koje je napravilo masovni zločin, te je slučaj koji se dogodio u OŠ "Vladislav Ribnikar" iznenadio sve. Svakako, uprkos tome naši stručnjaci, na čelu sa psihijatrima, psiholozima, psihoterapeutima, ali i nastavnicima iz drugih oblasti, od samog početka prućaju maksimalnu psihološku pomoć, dok će im dodatno iskustvo kolega iz Norveške, pomoći da se prevaziđe ovaj težak period za sve.

Stručnjaci iz Norveške sakupljaju informacije kako bi ponudili najbolje rješenje za prevazilaženje krize koja će, nažalost, neku djecu pratiti i godinama. Prema riječima psihologa koliko će nekom djetetu trebati vremena je sasvim individualno, jer neka djeca su direktno gledala zločin, druga su bila u školi, a treća su bila van prostorija škole.

Ne treba insistirati na traumi

Psiholog Radmila Vulić Bojović kaže da je Srbiji kao zemlji zaista potrebna podrška nekoga ko je prolazio kroz takve situacije. "Postoji tijelo koje blisko sarađuje sa Norvežanima u kreiranju psihosocijalne podrške. Smatram da mogu mnogo da pomognu svojim iskustvom jer mi stvarno ne znamo dovoljno o ovome, a u pitanju je složena kriza. U ovakvim psihosocijalnim intervencijama najvećem broju treba prilika da sa nekim mogu da razgovaraju o tome, sa nekim ko je stručan i kvalifikovan da govori na tu temu. Nakon toga, u zavisnosti od potreba kreiraće se i mere. Suština je dakle da pravimo razliku između psihosocijalne podrške i terapijskog pristupa", objašnjava Vulić Bojović.

S druge strane, koliko će nekom djetetu trebati vremena da prevaziđe traumu zavisi od njegove strukture ličnosti, načina na koji je doživio, ali i da li je bilo prisutno ili ne.

"Sve je individualno i zavisi od mnogo faktora, tu su razlike i iskustva. Neka djeca će u ovome ostati dugo, to su ona koja su neposredno i direktno povezana, koja su bila tu. Ono što je važno, ne treba insistirati na traumi, jer za neke će ovo biti teško iskustvo, pa će neko biti u tome mjesecima, neko godinama, dakle sve je individualno. Najbolji put je da vidimo na konkretnom primjeru kako je neko prošao, a to su upravo Norvežani i njihovo iskustvo koje imaju posle tragičnog događaja na ostrvu Utoja 2011. godine, kada je ubijeno 69, većinom mladih osoba", kaže Vulić Bojović i dodaje da vjeruje da će naši lokalni eksperti u saradnji sa Norvežanima, ali i svojim znanjem, poznavanjem našeg mentaliteta ponuditi nešto što je najbolje rješenje.

Pedijatar iz Norveškog centra za studije o nasilju i posttraumatski stres, Sani Stensland, posjetila je OŠ "Vladislav Ribnikar" u Beogradu i razgovarala sa srpskim timom stručnjaka. Ona je izrazila najdublje saučešće porodicama i onima koji su izgubili svoje prijatelje i koji su preživeli tu užasnu tragediju."Naše srpske kolege rade danonoćno kako bi pružili psihosocijalnu pomoć. Urađen je jako dobar posao. Iz našeg iskustva znamo da su prve nedelje nakon takve tragedije veoma haotične i da je teško organizovati sve", rekla je Stensland.

Pogledajte galeriju fotografija:

U jednom od zaključaka koje su bili donijeli norveški stručnjaci navodi se da je proces razumjevanja šta se dogodilo u različitim dijelovima društva imao potpuno različitu dinamiku.

"Ono što nas je iznenadilo jeste da veliki broj mladih je i dalje u nekoj vrsti straha i posle 10 godina. To je bilo veliko saznanje za nas koje smo podelili i sa vašim timom. Naš plan je bio da pratimo jednu godinu ponašanje, što se ispostavilo kao veoma kratak period, posebno sa mladim ljudima, koji imaju dosta promjena u životu - od osamostaljivanja, početka studiranja, velikih koraka za koje treba da budu spremni. U toj tranziciji trauma može da se vrati i to je nešto što smo naučili - da moramo da budemo proaktivni u kontaktu sa njima, da pratimo njihovo ponašanje i pružimo im pomoć", rekla je Stani Stensland.

Djeca ne mogu tako lako izbrisati slike iz sjećanja

Od masakra u OŠ "Vladislav Ribnikar" u Beogradu prošlo je mjesec dana, Ministarstvo prosvete odlučilo je da se školska godina završi ranije, te psiholog Maja Stojanović ocjenjuje da je u pitanju dobar potez ranijeg završetka. "Svako gradivo se može nadoknaditi, ali kada dijete doživi traumu, kada ne uspije da je prevaziđe i kada ne ispolji svoja osjećanja, onda imamo problem. Ovo je najbolji mogući potez jer psiha djece je najvažnija. Djeca koja pohađaju tu školu će svaki put kada dođu, ili kada prođu tom ulicom osjetiti strah, kao i tugu. Djeca u ostalim školama takođe imaju osjećaj straha, samo znatno manje jer zavisi od geografske udaljenosti, ali suština je ista, znaju da je u nekoj školi jedan učenik uradio to. Dakle, dok deca ne prevaziđu sve to, a naročito djeca iz "Ribnikara", ne treba ih opterećivati ničim drugim. Naravno, sve je individualno, svako dijete je priča za sebe, neko je osjetljivije, neko je "jače", pa će svaki psiholog, pedagog znati kako da postupa sa djetetom", dodaje sagovornica.

Norveško iskustvo

Podsjetimo, tim eksperata sastoji se od članova tri institucije: Utoja centra, Norveškog univerziteta za nauku i tehnologiju iz Trondhajma - NTNU i Centra za studije o nasilju i posttraumatski stres - NKVTS. Centar sprovodi istraživanja o nasilju i traumatskom stresu i ima za cilj da pomogne onima koji su pogođeni nasiljem i traumom.

Norvežani imaju iskustva vezano za period posle tragičnog događaja na ostrvu Utoja 2011. godine, kada je ubijeno 69, većinom mladih osoba. Masovno ubistvo koje je takođe promenilo živote građana Norveške i šokiralo svjetsku javnost, desilo se 22. jula 2011. godine, kada je Norvežanin Andres Brejvik, ekstremista i "ideološki terorista" ubio 77 studenata u roku od 85 minuta.

Šta uraditi sa mjestom stradanja?

Pružanje pomoći jedno je od pitanja. Drugo, koje je podijelilo i tadašnju javnost u Norveškoj i sadašnju u Srbiji - šta uraditi sa mjestom stradanja. Norveški eksperti su godinama tragali za rješenjem. Memorijalni centar otvoren je prošle godine i svakoj od 77 žrtava namijenjen je jedan stub sa znakom pitanja. Član tima koji ga je projektovao kaže da je najvažnije da budu uključeni svi koje je pogodila tragedija.

"Proces pružanja pomoći je hitan, ali onaj koji se odnosi na to šta uraditi sa mjestom stradanja - zahtjeva vrijeme. Kako treba da izgleda memorijalni centar je nešto što treba da sačeka. I predsjednica Vlade podržava tu ideju. Glavni savjet je da treba da se čuju oni koji su direktno pogođeni tragedijom. Slušajte njih, dajte im vremena, razgovarajte sa njima. Ako želite da napravite spomenik on mora da bude prožet mladim dušama koje su izgubile život", rekao je za RTS Jorgen Fridnes iz Utoja centra.