O Radojici Nikčeviću se i dan-danas mnogo priča. Smatra se prvim srpskim tajkunom, bogatašem sa jakim vezama i u svijetu politike i kriminala. Dovoljno je reći da je poznavao najpoznatijeg svjetskog narko bosa Pabla Eskobara.
Zaslužan je za najveći uspjeh KK Partizan, čiji je predsjednik bio kada su crno-bijeli postali prvaci Evrope. Na kraju, likvidiran je u sačekuši, što je bilo jedno od prvih mafijaških ubistava 90-ih godina.
Njegovo bogatstvo se svojevremo procjenjivalo na 40 miliona maraka, a govorio je da se neće smiriti dok ne dođe do 70 miliona. Rafal ispred njegove firme ga je sprečio da taj cilj i ostvari. Uprkos tome, ostao je upamćen kao jedan od najbogatijih i najuticajnijih ljudi u Jugoslaviji.
Veze Nikčevića sa podzemjem u to vrijeme su bile jake, ali i javne.
Navodno je upravo Nikčević stigao helikopterom u Crnu Goru ljeta 1992. da bi izvukao Kneleta iz zatvora, kada je uhapšen zbog pucnjave sa obezbjeđenjem Gazda Jezde koje nije dozvolilo momcima sa Voždovca da uđu na Sveti Stefan. Samo nekoliko mjeseci kasnije, Knele je ubijen u Beogradu.
Baš te godine Nikčević je u Beograd doveo poznatog i takođe kontroverznog advokata Đovanija di Stefana uz pomoć koga je kontrolisao tržište droge, a upravo njih dvojica su 1993. godine otputovali zajedno za Bogotu kako bi se povezali sa čuvenim Pablom Eskobarom.
Da nije sve samo puka teorija govori i to da se posle smrti Nikčevića u novinama pojavila umrlica sa potpisom upravo kolumbijskog narko bosa Pabla Eksobara. Samo tri mjeseca kasnije u svojoj zemlji likvidiran je i Pablo Eskobar.
Tokom boravka u Kolumbiji u društvu Nikčevića i Đovanija di Stefana bila su i dvojica ovdašnjih kriminalaca sa zadatkom da brinu o njihovoj bezbjednosti. Jedan od njih je posle puta ispričao:
"U Bogotu smo stigli privatnim avionom. Po čitav dan Nikčević i Di Stefano su obilazili banke. Kako se to radi u Kolumbiji, unajmili smo ljude da neprekidno čuvaju avion da nam narko-dileri ne bi poturili drogu. Oni lako saznaju gde avion leti, pa onda organizuju 'doček' da preuzmu svoju robu. Kad tamo izađeš na ulicu, vodiš računa da ti ne ode glava zbog dobrog sata ili zlatnog lanca, a ne da razmišljaš o 'kombinacijama'. Sve vrijeme smo se ponašali skromno da nikom ne upadamo u oči"
Koristio crnogorsko porijeklo
Radojica Nikčević je rođen 1948. godine u Beogradu. Porijeklom je iz Nikšića. Crnogorsko porijeklo je obilato koristio u karijeri, ali je umio i da se svojim Crnogorcima pošteno oduži za učinjene usluge. O velikoj solidarnosti Crnogoraca govorio je: "To što se Crnogorci međusobno drže jeste privilegija manjine u većini. Zašto se drže Italijani u Americi? Zbog toga što su tamo u manjini, isto kao Crnogorci u Beogradu."
Radojica je započeo poslove i u Rusiji. Pričalo se da je tamo ostao dužan veliki novac, što je takođe ostavljalo povoda sumnji da je naređenje za ubistvo stiglo iz inostranstva. Nikčevića je ambicija gonila da ostvari nešto što je izgledalo nemoguće. Njegovi poznanici iz SDB vjeruju da ga je to i odvelo u "sivu zonu". Nije skrivao ni da je imao značajnog udjela u organizaciji razbijanja demonstracija kod Terazijske česme 1991. Izvori iz SDB kažu da se Nikčević hvalio kako dnevno u kasu stavlja skoro 100.000 dolara. Navodno je samo u poslednjih godinu dana života zaradio 10 miliona dolara...
Napadači pobjegli jugom
Dvojica napadača obučena u plave radničke kombinezone 7. oktobra 1993. godine upucala su u glavu biznismena Radojicu Nikčevića i pobjegla bijelim "jugom". Likvidacija je izvršena u Ulici Vase Pelagića, 20-ak metara od ulaza u njegovu firmu.
Više nego bilo koja druga žrtva brutalnih likvidacija, Radojica Nikčević predstavljao je simbol Srbije devedesetih. Za nepunu deceniju, sa završenom višom ekonomskom školom, postao je jedan od najbogatijih ljudi u zemlji, počevši karijeru kao činovnik tadašnje JIK banke.
Njegov san počeo je da se ostvaruje kada je sredinom osamdesetih postao prinudni upravnik Stambene zadruge "Šumadija", koja je bila pred likvidacijom. Kao iz rukava, uz pomoć uticajnih prijatelja, obezbijedio je za svoju zadrugu ekskluzivne lokacije za gradnju na Senjaku i Dedinju.
Njegove želje, koje je uglavnom i ostvario, bile su maštovite i raznovrsne. Bio je član rukovodstva fudbalskog i predsjednik košarkaškog kluba Partizan, kao i prvi čovek vazduhoplovnog kluba Savski venac. Nikčevićevo ime predstavljalo je sinonim za bogatstvo i moć, ali je sudbina ovog tada 45 godina starog uspješnog čovjeka okončana 7. oktobra 1993. godine na Senjaku.
Kao i svakog jutra, u 8.15 parkirao je svoj "mercedes" u garaži i uputio se ka sjedištu preduzeća u Ulici Vase Pelagića. Mimoišao se s dvojicom ljudi obučenih u radničke kombinezone. "Radnici" nisu bili upadljivi jer su se u blizini izvodili građevinski radovi. Jedan od njih se posle mimoilaženja okrenuo i ispalio hitac iz "kolta 44" Nikčeviću u glavu. Radnik na obližnjoj benzinskoj pumpi čuo je ispaljeni hitac. Kada je stigao na mjesto ubistva, ugledao je dvojicu „radnika“ kako odlaze ulicom i ulaze u beli "jugo". Na asfaltu je zatekao tijelo direktora "Šumadije".
"Jugo" je pronađen nedaleko od mjesta zločina, na kraju slijepe ulice. Na osnovu toga se pretpostavljalo da ubice nisu poznavale grad i da nisu iz Beograda. Policijska istraga nije dala nikakve rezultate, a ispitani svjedoci, desetine prijatelja i poznanika ubijenog Nikčevića, nisu mogli da pruže nikakve podatke koji bi policiji omogućili da saopšti bilo kakvu informaciju o pomaku u rasvjetljavanju zločina. Zbog toga se spekulisalo da je policiji zapravo stigao "signal" da Nikčevićevo ubistvo u skorije vrijeme ne bi ni trebalo rešavati.
Ubistvo Nikčevića izvedeno je po klasičnim pravilima iz obaveštajnih knjiga. Zbog tri automobila koja se u većini dobro planiranih likvidacija koriste posle zločina, od kojih su prva dva obično ukradena, a treći legalno registrovan, naziva se "akcija tri prstena". Zbog toga je potpuno pogrešna pretpostavka da su ubice usled nepoznavanja grada ušle vozilom u slijepu ulicu, gdje su bili primorani da napuste automobil i pobjegnu pješice. Naprotiv, promijenivši prvi, a zatim i drugi automobil, mogli su da budu gotovo sigurni da više ne može da im se uđe u trag.
Nije krio da je bogat
Nikčević nikada nije pokušavao da prikrije svoje bogatstvo. Želja mu je, navodno, bila da dostigne 70 miliona dolara bogatstva, koliko je posjedovao njegov blizak prijatelj, američki biznismen srpskog porijekla. Pričali su da je bio jedan od petorice Beograđana s inicijalima na košulji izvezenim zlatnim koncem, jedan od trojice koji su tromjesečno plaćali 5.000 dolara za konzularne tablice na automobilu. Nosio je sat "roleks" sa brilijantima, brilijantski prsten izrađen u Amsterdamu, "Kartijeove" naočare, dugmad za košulje od platine - vrijedne nekoliko stotina hiljada maraka.
Koliko je bio uspješan u svojim poslovima ''iz podzemlja'' toliko je isto dobar bio i kao prvi čovek KK Partizan. Kao što je mnogima poznato upravo za vrijeme njegovog ''djelovanja'' crno-bijeli su se našli na krovu Evrope, a tadašnji, kao i sadašnji trener Željko Obradović apostrofirao je ulogu Nikčevića u stvaranju evropskog šampiona.
.