Baza Veljka Belivuka i njegovih mafijaša bio je stadion u Humskoj. Navijače su koristili kao oruđe u svojim rukama za razne prljave poslove, a odnosi sa upravom, kako priča Velja Nevolja bili su čas ovakvi, čas onakvi, piše Kurir.
Belivuk prvo govori o nekadašnjem predsjedniku FK Partizan Draganu Đuriću, prenosi Srpski telegraf:
- Predsjednik kluba je bio Đurić, koji je, po meni, legenda živa. Ko god šta rekao za njega taj čovjek je znao da pliva. Neko ko je bio šaner, preprodavac robe i taksista da postane predsjednik kluba, taj znači da ima mozak, po meni je velika greška što je takav čovjek otišao tako kako je otišao. Da li je on muvao ili nije muvao, ja u to ne ulazim, svi živi muvaju, znači na svim radnim mjestima, na svim pozicijama i u politici, u policiji i na ulici, svi, konobar.
I konobar ukrade, a neće direktor kluba, predsjednik i neko, ne kažem da jeste, ali ako jeste, meni je nebitno ako je on radio dobro dotle. Ako je klub dobro funkcionisao, ako je igrao Ligu šampiona, ako je bilo ljudi, organizovani prevozi navijača, pomaganje u svakom mogućem smislu, da li preko karata, ovog-onog... To je sasvim normalno. I za razliku, pošto komšijski klub uvijek komentariše kako njihovi navijači nemaju nikad ništa sa upravom, oni su cvjećke belosvjetske, mi imamo i te kako, pozitivno, naravno.
Uslijedila je, međutim, smejna uprave, pa Belivuk dalje govori na sledeći način:
- E, sad, šta je bilo, desila se smjena, došli su ljudi koji su došli. Miloša Vazuru privatno znam dosta prije ovoga, smatram lično za njega da je sasvim okej momak. U tom trenutku politika kluba kako je vođena nama se nije svidjelo i šta mi se nije svidjelo, šta je nas čačnulo, da neko ovde dovede ljude, da ja ne mogu da uđem u ovu zgradu, to ne može da se desi. Znate kako, ako ja svaki dan stojim tamo na tom uglu i ako ja, ne mogu da kažem ginem, to je ružna riječ, to je sad teatralno, to rade igrači, ne može meni da dođe neki balavander za 30 eura i kaže da ja ne mogu da uđem u isti taj klub.
Nije tajna uopšte da mi svakodnevno imamo razgovore sa kojekakvim ljudima iz uprave ovdje baš u upravi, ne tajne nego dođemo:
- Dobar dan, imate vremena za nas?
- Imamo.
- Kada?
- U tri.
Vratim se u tri i popričamo. Nas su ubjeđivali kako će prelazni rok da bude odličan, kako ćemo da budemo prvi. Partizan gubi, gubi, gubi, gubi i onda šta se dešava, dešava se to da Partizan izgubi onu utakmicu u poslednjim minutima maltene i mi uđemo u ovu ovde prostoriju, ovdje smo bili. Jer oni su nama rekli ovako:
- Evo, mi vam dajemo riječ, ako ne pobjedimo večeras, ako ne prođemo u grupnu fazu, svi podnosimo kolektivnu ostavku.
Mi ovde ulazimo, lijepo sijedamo s njima, što nije ništa čudno pošto je to pisalo negde - odakle navijačima pravo da uđu. A gdje ću da uđem, da neću da uđem u Skupštinu možda, mada je nekima odgovaralo kad se to radilo, ali nema veze. Mi smo ovdje došli, a odjednom neće niko da nas pusti. Kako sad nećete, dali ste nam riječ, znači smjenjuješ upravu, a ne znam ko to drugi treba da smijeni upravu nego navijači, to je kao kad vlast u zemlji smjenjuje narod, pa ko će drugi da ga smijeni, to nije čudno kad narod smjenjuje vlast, ali je čudno kad navijači smjenjuju upravu, to je mnogo čudno, a ne znam zbog čega. I onda smo mi tu obavili s njima razgovor. Zoran Popović se prenemagao tamo, došao je ovdje i rekao: "Potpisaću." Mi smo izašli, oni su automatski dobili onu stvar i krenuli da se međusobno bodre: "Ma ko su oni, nećemo mi da damo ostavku".
Onda smo se vratili, sad dok smo mi ovdje dajete. Elem, podnose oni ostavke, ali mi smo nesvjesno u nečemu, mi i ne znamo kako da koristimo ovo, a određeni ljudi su vidjeli svoj neki interes i polako su ušli u klub, postavili svoje ljude da budu ovdje obezbjeđenje, da dođu na neke radne funkcije i oni će polako da preuzimaju.
Mi smo s tim ljudima lijepo popričali, objasnili da nam se ne miješaju u kuću jer se mi njima ne miješamo u njihove poslove, šta oni rade, ko su, šta su i onda u tom trenutku Milošu napune glavu kako ćemo mi njemu da naudimo, kako smo protiv njega i on prihvati obezbjeđenje od tog jednog čovjeka.
I krenuli smo ka našem butiku na jugu, mnogo mi je lakše da prođem ovuda pored sjevera, zapada, gdje idem uz stadion, nego da idem dolje ulicom pješke, gdje mogu da naletim na 500 kojekakvih da ne kažem čega i da dođe do nekog sukoba jer je dan utakmice. Dolje smo došli, vidjeli da je zaključana kapija kod ovih stepenica dolje i vraćamo se i u tom trenutku pokojnom Saletu kažem:
- Vidi kamere što su postavili nove, molim te.
I tu nastaje ona čuvena slika koja se kači sada svugdje. Tu Sale pokazuje srednji prst na kameri, mi se smijemo i krećemo, ja kod butika i vidim audi A6 i ja rekoh:
- Gledaj sad kad je Vazura.
A mi se s njim nismo vidjeli neko vrijeme, znači pet-šest dana se nismo vidjeli, čovjek je bukvalno, nije odbijao da se vidi sa nama, ali da li je bio uplašen, šta, staje momak i izlazi sa pruženom rukom ka nama i Sale mu kaže, ali to nije nikakva tajna, to smo davali iskaz i sudu:
- Šta mi pružaš ruku, šta da pričam sa tobom, to što radite uopšte nije ispravno.
Kad Vazura:
- Znam ja, ali nisam ja kriv.
- Okej, je l' ste garantovali to, je l' ste rekli da će da podnesu svi ostavke, nisu podnijeli.
U tom momentu izlazi Boža, ja ga vidim, priđem mu, zagrlim ga, poljubim ga i na uvo mu kažem:
- Brate, nemoj da se miješaš u ovo, rekao sam ti već i on kao: "Dobro, dobro" i on tu nešto kreće, rekoh: "Slušaj, brate, ti si došao kod nas u kuću. Ja, kad sam bio kod tebe u klubu, ja sam se ponašao normalno, ti si kod mene u kući sad, pusti, ništa mu neće biti, znači nikakvog sukoba, pusti da pričaju normalno".
I on meni kao: "Nemoj da priča tim tonom s njim."
Kao on meni govori da ja kažem Saletu pokojnom kao da ne priča tako sa Vazurom pred njim, sad je on kao neka moralna veličina. I sad ima detalj na snimku gde ja pokušavam rukom onako lijepo... To ljudi koji nisu iz te sfere ne znaju, oni koji se bave sportom znaju da pročitaju taj govor tijela.
Ja mu kažem: "Dobro je, brate" i on meni u tom trenutku: "Ma nemoj, da uzmem da vam je*em mater" i kako mi je spomenuo majku, istog trenutka, on kaže udario ga na kvarno, na kvarno je kad priđete čovjeku s leđa i udarite ga. Ja telegram da šaljem bokseru koji je boksovao za reprezentaciju da ću ja njega da udarim od toga nema ništa. On je dobro prošao ja da vam kažem iskreno, on je odlično prošao, je l' ima slomljenu kost, on je donio povrjedne liste, lake tjelesne povrede, to je do prije godinu dana bila prekršajna prijava, to je neka muška stvar, ja kažem opet, prije 50 godina to ne bi bilo ništa čudno.
Prije 50 godina su djecu vaspitavali u školi kad je bezobrazan prema nastavniku da ga prebije štapom po dupetu. Sad bih završio u Hagu za tako nešto, tako i ovo. Ja kažem samo, ne znam šta je čudno, da čovjek koji je profesionalni bokser se sukobi sa mnom i da ga ja dobijem, ne znam šta je tu toliko čudno, mi smo muškarci. Ja ne znam što je to, sad ću da kažem što se od neke tuče pravi bauk. Muškarcima je normalno da se potuku, to je sasvim normalno, u poslednje vrijeme je to postalo nenormalno.
Ja, da sam napao radnicu butika, ja bih sad rekao: "Ljudi, ja sam govno jedno, evo izbacite o meni da sam ja najgori čovjek na svetu."
On, da se nije miješao, ja vam garantujem, da ništa ne bi bilo, on da se nije miješao, da je samo radio svoj posao i onda posle guraju priče kako je on zaposlen tu u Partizanu. Običan, bre, čovjek, radi obezbjeđenje po kafanama, po klubovima. E onda istrčavaju ostali momci koje dijelom i znamo, većini govorim: "Nemoj da se miješaš" i većina sluša to.