Za vrijeme građanskog rata na području Bosne i Hercegovine, u opštini Sokolac formirane su Druga romanijska motorizovana brigada i Prva romanijska pešadijska brigada.
Prva romanijska je imala svoju bazu u kasarni na Han Pijesku koja je bila meta NATO bombardovanja započetog 30. avgusta 1995. godine.
Mnogo prije 12. maja 1992. godine, kada je zvanično formirana Vojska Republike Srpske, organizovana je odbrana sarajevsko-romanijske regije. Kroz dvije romanijske brigade prošlo je oko 15.000 boraca, a više od 4.000 je dalo život.
On je bio registrovan među pomenutih 4.000 vojnika kada ga je geler od granate pogodio u glavu, tako su mu nanijete ozbiljne povrjede mozga, a u bolnici su nakon prvog pregleda konstantovali smrt, te je poslat u mrtvačnicu.
Njegovo tijelo je dva dana, u krvavoj uniformi, bez dijela glave, ležalo spremno za transport, čekajući na roditelje da dođu i pokupe ostatke. Ipak, oni nijesu došli jer su se nalazili u Hrvatskoj u okruženju koje im nije dozvolilo da napuste selo.
Da život piše romane, svedoči gost "Crne hronike" na Kurir televizjii, a to je bio Milan Stanišić, ratni vojni invalid koji je u mrtvačnici odlučio da ipak preživi.
Stanišić je pokušao da se prisjeti tog dana, kada su ratni drugari zatekli njega sa dijelom mozga koji nije mogao da se vrati:
,,Umro sam tu i tu, ali sam preživio Božijom voljom. Jedna granata je izbačena u naše minobacače, srećom su ti ljudi bili na ručku. Druga granata je pravo u nas. Nas 11 je povrijeđeno, a ja po najviše. Srećom da je doktor bio tu, mislim vratio je moj mozak i rekao da voze hitno. Mislim, na teritoriji opštini Olovo vodile su se borbe kada sam bio primljen u bolnicu, primio me doktor Lazarević, ja to ništa nijesam znao. Operisali su me, ali su rekli da on mene nema ništa. Potom su me prebacili u mrtvačnicu.
U mrtvačnici je proveo 48 sati, s obzirom na to da roditelji nijesu mogli da dođu, to je učinio ljekar prof. dr Ratko Radović, te je on idetifikovao Stanišića i pokušao da odgonetne pod kakvim okolnostima je stradao:
,,Voljom Božijom se promijenila sudbina. Kako je on prišao meni, ja sam ga udario po nozi, odnosno pomjerio sam ruku. On je potom zvižnuo i rekao da ipak ima jedan živ. On sada drži zubnu ordinaciju, ovim putem ga pozdravljam. Primila me profesorka Otić, uperila mi je neku bateriju, ali nijesam mogao da saznam ko je ona, nijesam mogao ni da govorim. Ne mogu da saznam koje je vjeroispovijesti, znate, mislim, kada bih bio u Beogradu, možda bih se brže oporavio.
Inače, po izvještaju se Stanišić suštinski dva puta budio i ponovo upadao u komu jer je mislio da se nalazi u Sarajevu, odnosno u bolnici koja je pod kontrolom armije BiH i da oni žele da ga oporave da bi ga poslije mučili:
,,Prvo su me ispitali, kao što su i mučili naše što su ostali Srbe, mislim, ne zna im se trag. Dječiji je to mozak, sve mi je u tom trenutku bilo dječije. Recimo, kada sam došao k sebi, hram Svetog Save je bio preko puta, vidio sam taj hram i rekao ma ništa mi nije. Niko mi ne govori da se otvori lobanja, uradi plastika i zašije. Tamo u Sokobanjskoj nas je bilo 150, nema šta nema, moraš se smijati, a mozak se tada pomjera, pa sam morao da držim ruku na glavi kako bih se bezbolno nasmijao. Snime me na magnetnoj rezonanci, te su vidjeli da ima olupina od gelera. Bio sam tri puta operisan, a četvrti put su mi samo plastiku stavili. Mislim, kako sam ponovo počeo da skijam jer sam inače skijao, ali sam moram jedno 200 puta da padnem, noga nije htjela da se savije. Kada je ta strana mozga udarena, onda sve odlazi. Kako sam stao na skije, vidio sam da ne mogu vladati skijama, ali sam se učio.
Potom je pričao o životu nakon oporavka, jednog ratnog invalida u tom periodu:
,,Izbacivali su me iz gradskog saobraćaja, nema šta mi nijesu radili, dok nijesam mogao da pričam, pa me samo izbace. Mislim, kažem šta sam, ali ne vrijedi. Problema milion, ali sve sitnih".