UPRAVNI SUD: NEZAKONITO RAZRJEŠENJE KURTIJA U AGENCIJI ZA NACIONALNU BEZBJEDNOST

Upravni sud je odlučio u sporu pune jurisdikcije na način da je tužbu usvojio i poništio rješenje o razrješenju generalnog inspektora u Agenciji za nacionalnu bezbjednost.

Presudom ovog suda poništeno je ranije rješenje Vlade Crne Gore kojim je tužilac razriješen dužnosti generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost i predmet vraćen tuženoj na ponovni postupak. U svojoj odluci sud je ukazao tuženoj na nedostatke razloga obrazloženja osporene odluke, koja, osim pukog poziva na procesne zakone kojim je ustanovljena nadležnost tužene za donošenje rješenja o razrješenju, ne sadrži niti jedan konkretan i jasan razlog za ispunjenost uslova za primjenu odredbe člana 60 stav 2 Zakona o državnim službenicima i namještenicima. Dužnost tužene normirana odredbom člana 56 Zakona o upravnom sporu, nakon donošenja odluke suda kojom je poništeno njeno rješenje, ne iscrpljuje se u poštovanju roka, propisanog stavom 2 citiranog člana za donošenje novog rješenja, već se ista odnosi prvenstveno na obavezu poštovanja pravnog shvatanja i primjedbi na koje je ukazano presudom suda.

U ponovnom postupku, postupajući suprotno svojoj zakonskoj obavezi, tužena donosi istovjetnu odluku, uz puku konstataciju da je rješenje donijeto u postupku izvršenja presude U.br. 16614/2023 od 04.03.2024. godine, iako je rješenje zahvaćeno istim povredama procesnog prava i zasnovano na pogrešno i nepotpuno utvrdjenom činjeničnom stanju.

Međutim, diskreciono pravo organa za imenovanje, odnosno razrješenje imenovanog lica prije isteka mandata, predstavlja odlučivanje samo na osnovu i temeljem pravne norme, a nikako arbitrarno i pravno nevezano postupanje, kako se to u praksi pogrešno vrlo često shvata i razumijeva. Diskreciono postupanje ne može podrazumijevati niti utvrđivanje, niti propisivanje normi, niti može značiti njihovo negiranje i ignorisanje.

presuda suda kojom se poništava rješenje o razrješenju tužioca sa mjesta generalnog inspektora, ima za posljedicu da, do donošenja novog rješenja tuženog organa u izvršenju presude suda, u pravnom prometu egzistira prethodno rješenje o njegovom imenovanju, što dalje eliminiše mogućnost osnovanog pozivanja tužene, u rješenju o razrješenju donijetom u postupku izvršenja odluke suda, da imenovani ne ispunjava uslove za imenovanje na navedenu poziciju koji su normirani odredbom člana 27a Zakona o Agenciji za nacionalnu bezbjednost. Ovo kod činjenice da predmet spora nije ocjena zakonitosti rješenja o imenovanju, u kom postupku se ispituje ispunjenost kako opštih, tako i posebnih uslova na strani kandidata u skladu sa zakonskim propisima važećim u vrijeme imenovanja, već rješenje o razrješenju, u kom postupku se cijeni ispunjenost uslova za razrješenje u skladu sa Zakonom o državnim službenicima i namještenicima, kod činjenice da Zakonom o Agenciji za nacionalnu bezbjednost, kao lex specialis-om, kako je ranije naglašeno, nijesu predviđeni posebni uslovi za razrješenje generalnog inspektora, zbog čega se na položaj, prava, dužnosti i odgovornosti iz radnog odnosa državnog službenika Agencije, pa i tužioca, saglasno odredbi člana 38 istog Zakona, primjenjuje zakon kojim se uređuju radni odnosi policijskih službenika i opšti propisi o državnim službenicima, ukoliko ovim zakonom nije drugačije određeno.

Sud ukazuje i da se navodima odgovora na tužbu ne mogu nadomjestiti nedostaci obrazloženja rješenja u pogledu odlučnih činjenica, zbog čega isti, u dijelu navoda o ranijoj osudjivanosti tužioca, nijesu cijenjeni prilikom donošenja odluke o zakonitosti pobijanog rješenja.

Sve navedeno je bilo razlog da Sud, nakon raspravljana sporne pravne stvari u cjelini, odluči u meritumu, u sporu pune jurisdikcije u skladu sa odredbom člana 36 stav 1 tačka 4 i stav 3 Zakona o upravnom sporu i kao nezakonito poništi osporeno rješenje Vlade Crne Gore, bez vraćanja predmeta na ponovno postupanje i odlučivanje. Eliminacijom osporenog rješenja iz pravnog prometa prestaje i pravna snaga predloga predsjednika Vlade, iz kog razloga izrekom presude nije bilo nužno odlučivati o osnovanosti predloga, kao akta kojim je pokrenut postupak za razrješenje tužioca, budući da isti akt dijeli pravnu sudbinu poništenog rješenja.