Pravoslavna crkva slavi Lazarevu subotu ili Vrbicu. Djeci zvončiće oko vrata, sjetite se Hristovog ulaska u Jerusalim i Lazarevog uskrsnuća, i pravac najbliži hram.
Vrbica je veseli dječji praznik, jer je Hristos, prema Jevanđelju, ulazeći u Jerusalim rekao: "Pustite djecu meni, jer takvih je Carstvo nebesko".
Zbog toga svečano obucite djecu, pa čak i onu najmanju, kupite im zvončiće da veselo ophode crkvu, a potom mlade vrbove grančice odnesite kući i stavite pored ikone i kandila.
Vrbicu obično u crkvu nose djeca u subotu popodne da bi je ostavili u crkvi da se na Cvijeti, na jutrenju, okadi i očita molitva, a grančice se posle dijele narodu.
U hramovima se u popodnevnim časovima služi večernje bogosluženje, i u crkvu se unose mladi vrbovi listari, tek ulistali.
Pošto se vrba osvješta, sveštenik narodu dijeli grančice, i zatim se vrši trokratni ophod oko hrama sa crkvenim barjacima, ripidama i čiracima.
Sa grančicama u rukama, vjenčićima na glava, djeca sa roditeljima i sveštenicima, kreću u trokratni ophod oko hrama, uz pjevanje tropara Lazareve subote.
Na današnji praznik se bere cvijeće, ali se ne unosi u kuću. Drži se u dvorištu u posudi sa vodom. Cvijećem se rano ujutro kiti kuća, a vodom u kojoj je stajalo, umivaju se ukućani. Običaj je da se tog dana mladi međusobno daruju cvijećem.
S obzirom da je ovaj praznik u vrijeme uskršnjeg posta, crkveno pravilo je da nije dobro na taj dan igrati i pjevati.
Neke pjesme je zabilježio i Vuk St. Karadžić, od kojih su stihovi najpoznatije:
Lazi, Lazi, Lazare!
Te dolazi do mene,
Prihvataj se za mene:
Za svilene rukave,
Za svilene marame,
Za klečene košulje.
Sa ovim danom počinju veliki Vaskršnji praznici.
PREDANJE
Lazareva subota je sjećanje na događaj u Vitaniji, gdje je živio mladi čovjek Lazar sa sestrama Martom i Marijom, koji je sa svim pojedinostima opisao jevanđelist Luka.
Na vijest o smrti Lazarevoj, kako je zapisano u Jovanovom Jevanđelju, Isus je došao u Vitaniju, gdje je njegov prijatelj već četiri dana bio sahranjen.
Došao je do groba, naredio da se skloni grobni kamen i pozvao Lazara da izađe, što je on i učinio, sav uvijen u pogrebne pokrove, kaže predanje koje je prenio sveti Jovan u svom Jevanđelju.
Ovaj događaj smatra se u hrišćanstvu pobjedom života nad smrću i nagovještaj Hristovog stradanja i vaskrsenja, u kome je osnova novozavjetne vjere.
To poslednje čudo Hristovo, koji se već pročulo po čudesnim isceljenjima i drugim podvizima kojim je potvrđivao snagu potonje vjere, ozlojedilo je judejske sveštenike i uzrok je presude na smrt raspećem koju mu je u srijedu, u nedelji stradanja, izrekla jevrejska skupština Sinedrion.
Lazar je živio još trideset godina kao episkop na Kipru, gdje ga je posjetila i Bogorodica i poklonila mu omofor, njenom rukom izvezen.
Spomen svetog Lazara Četvorodnevnog slavi se od prvih dana hrišćanstva, a njegovo ime je simbolično i na hebrejskom "el-azar" znači - Bog je pomogao.
Njegove mošti počivaju danas u Carigradu, gdje su prenijete 890. godine sa Kipra, odnosno iz Kitona kod Larnake, gdje je stajala nadgrobna ploča sa natpisom "Hristov prijatelj".