Svjedoci smo svakodnevnog nasilja u porodičnoj zajednici ili nad ženama, a kako se čini, preblage kazne daju vjetar u leđa nasilnicima da ponavljaju zločin i ne plaše se posledica.
Mjere zabrane prilaska, eventualno „odmor“ u Spužu na nekoliko mjeseci ne predstavljaju prepreku nasilnicima da se upuste u vrtlog nasilja, prijetnji, a nerijetko i povređivanja članova porodice ili partnerki.
Kako pravedno kazniti počinioce? Kako im stati na kraj? Kako zaštititi žene od potencijalne opasnosti koja se vrlo lako može završiti kobno po njihov život?
Jasno je da nadležni organi nemaju odgovor na ova pitanja s obzirom da se skoro pa uvijek isti naslovi provlače po medijima.
„Pobiću vas ukoliko me prijavite policiji i sve ću vas posjeći žiletom”,
“Rekao da će ubiti nju, dijete i sebe, da je dosta čekao, te da će doći na posao i da će joj položiti ruke i noge”,
“Osumnjičen da je suprugu tukao lancem od motorne šege”,
“Prijetio supruzi da će je zaklati”,
„Prijetio supruzi da će je ubiti“,
„Prijetio da će da je ubije i dalje je vrijeđajući i to dok je bila na vezi sa službenicima Uprave policije“,
„Udarao suprugu i njenu ćerku i stavljao im nož pod grlo”,
“Tukao suprugu, porezao je perorezom po grudima”…
Nažalost u tekstovima iza ovih naslova se često mogu naći informacije kako je osumnjičeni već ranije bio prijavljivan, pritvaran ili osuđivan zbog istog djela što je poražavajuće za nadležne organe s obzirom da kazne za ovakve nasilnike očigledno nikada ne urode plodom, a jedini koji nakon toga ispaštaju i izvuku deblji kraj jesu ranije žrtve.
Žene se sve manje osjećaju sigurno, dok većina možda i prećutkuje potencijalnu opasnost sa kojom se suočava, znajući da adekvatna pomoć od nadležnih organa uveliko izostaje. Dok neki krivca nalaze upravo u “slabijem polu” i njihovo izazivanje određenih situacija koje se završavaju verbalnim ili fizičkim nasiljem nad njima samima, kristalno je jasno da u zdravoj zajednici ovo ne bi smjelo da bude opravdano niti tolerisano ni u kom slučaju.
Do kada će institucije da okreću glavu nad ovim problemom i prestaju da uzimaju žene i njihov vapaj “zdravo za gotovo”? Treba li da nam se ponavlja slučaj Šejle sve češće da bi oni reagovali na pravi način?
Tužbe za porodično nasilje ili nasilje nad ženama po prijavi se razvlače godinama po sudovima, što je i više nego dovoljno za nasilnike da ponove djelo ili još gore, pređu na viši nivo koji vodi do lišavanja života žrtve.
Dalje se postavlja pitanje, da li žrtve koje vide da “nema leba” od nadležnih organa trebaju same da uzmu stvar u svoje ruke? Hoće li se one i dalje smatrati žrtvama ili će se stvari okrenuti protiv njih samih? Odgovora nema.
Da bih bila ličnija i pokazala kako zaista stojim iza svega prethodno rečenog, iznijeću na svijetlo svoj slučaj sajber nasilja i doživljenih prijetnji od strane bivšeg partnera od prije nekoliko godina.
U vrhuncu loše veze i samog raskida, doživjela sam da mi bivši partner s kojim sam bila u vezi svega nekoliko mjeseci zloupotrijebi privatne fotografije, od kojih je jedna bila čak i eksplicitna, i objavi ih javno na društvenoj mreži “Instagram” bez moje dozvole, u naletu bijesa, osvete i ljubomore. Nakon što sam javno bila osramoćena i ponižena i u tom trenutku nemoćna, odlučila sam se na logičan korak-da ga prijavim policiji. Da bi stvar bila gora, u momentu kada sam davala izjavu u Upravi policije, pomenuti partner je u par navrata dolazio do mog stana i pokušavao da sruši ili ošteti ulazna vrata i nasilno uđe. Iako je sve to prijavljeno policiji, nisam se osjećala sigurno niti zaštićeno jer ga ništa nije sprečavalo da mi opet na neki način naškodi. Nakon par dana slučaj je dospio u Sud za prekršaje gdje mu je tužiteljka odredila mjeru zabrane prilaska do suđenja. To je bilo prije tri godine, do suđenja još uvijek nismo došli, a sve mi se čini da nećemo nikad i da će ostati na tome da ni na koji način nije odgovarao za psihičko nasilje, poniženje i strah kroz koji sam prošla u tom periodu.
Moj slučaj je čak i blag primjer onoga što može da se pretvori u tragediju. Na nadležnima je da se pobrinu da njihovi građani budu zaštićeni, da se ne okreću za sobom u strahu od nasilnika koji vješto izbjegavaju da budu kažnjeni na mnogo rigorozniji način nego što je sada.
Teodora Orlandić