"U djeliću sekunde zatvorio sam oči i tri puta povukao okidač."
Mauricio Avola se pridružio sicilijanskoj mafiji 1983. nakon što je izvršio svoje prvo ubistvo u njeno ime. Tokom narednih 11 godina ubio je još 79 ljudi prije nego što je uhapšen.
Avola je odlučio da prekrši mafijaški kodeks ćutanja kada su njegovi bivši saradnici planirali da ga ubiju i tada shvata da je policija ta koja ga održava u životu. U vrijeme davanja ovog intervjua on je služio doživotnu kaznu za 43 ubistva i 40 oružanih pljački u specijalnom zatvoru za mafijaške doušnike u sjevernoj Italiji.
U svom prvom intervjuu međunarodnim medijima, Avola (54) je za “Tajm” preko poruka koje je prenosio njegov advokat ispričao šta ga je navelo da postane ubica.
Kako ste ušli u mafiju?
U mladosti sam radio u restoranu mog oca u Katanji. Od početka sam znao da takav posao nije za mene. Svake večeri sam razmišljao o novcu i moći dok glancam naočare. Želio sam da postanem neko, ali nisam mogao da se bakćem sa učenjem. Izvršio sam nekoliko oružanih pljački i kada sam imao 21 godinu sam privukao pažnju Marčela D’Agate, mafijaša koji je živio 100 metara od moje kuće. Znao je da sam dobar sa puškom, da sam brz i okretan. Rekao je da može da mi pomogne. Nekoliko nedjelja kasnije rekao mi je da moram da uradim nešto za porodicu. Tako sam počeo da pljačkam za mafiju.
Jednog dana mi je D’Agata rekao da ću, ako ubijem čovjeka, postati punopravni član organizacije. Žrtva je trebalo da bude Andrea Finokjaro, advokat, za koga je procijenjeno da je loše govorio o šefu porodice. Finokjaro je rekao da je naš šef previše blizak sa nekim političarima i da želimo da uputimo upozorenje onima koji žele da se suprotstave mafiji. Ako mafija počini ubistvo, to je skoro uvijek da pošalje poruku izvan neposrednog kruga žrtve.
Bilo je oko 10 sati ujutro. Stigli smo na mjesto sastanka u baru u centru Katanje. Naručio sam kafu i sok. Ubistvo je trebalo da se dogodi u blizini njegove kuće i nije trebalo da bude svjedoka. Nažalost, Finokjaro je izašao sa djecom, vjerovatno svojom. Vodio ih je u školu. Odlučio sam da ne pucam. Sledeće večeri, ja i vozač čekali smo ispred advokatske kancelarije u kojoj je Finokjaro radio. On je ušao u svoj bijeli Fiat 500 i ja sam ga presjekao i naredio mu da izađe iz auta. Ispalio sam dva hica. Bio sam napet, ali sam ga pogodio u bok i ruku. Pao je na koljena i molio me da ga ne ubijem. Oklijevao sam. Moj drugi pištolj je ispao iz džepa pantalona na zemlju. U djeliću sekunde zatvorio sam oči i tri puta povukao okidač.
Samo sam stajao i buljio u njega nekoliko sekundi. Zatim sam, s pištoljem u ruci, prišao motoru, gotovo teturajući se. Osjećao sam se kao da sam pijan, iako nisam popio ni kap. Te noći smo otišli u bar da proslavimo. Pretvarao sam se da se smijem. Onda sam otišao u toalet i počeo da povraćam. Moj prijatelj iz mafije rekao mi je da je savjest ubice mračna zvijer, ali da moram da naučim da je držim pod kontrolom.
Kakav je bio vaš život kao pripadnika mafije?
Posle ubistva postao sam član 1983. Moj kum je bio Aldo Erkolano, nećak Benedeta Santapaole, vođe ove mafijaške porodice. Ritual inicijacije se odvijao u seoskoj kući na selu.
Tokom ceremonije iglom su uboli moj prst u prisustvu mog kuma. Kapljice moje krvi gorele su nad likom svetitelja dok sam sam polagao zakletvu. Zapanjila su me deklarativna pravila - nikada se ne predstavljajte kao član mafije drugom saradniku, nikada ne poželite ženu drugog člana, nikada ne ubijte drugog člana osim ako ga to ne zatraži glava porodice, nikada ne koristite usluge prostitutki i nikada ne razgovarajte sa policijom. Ubrzo sam naučio druga pravila. Nije nam bilo dozvoljeno da imamo rođake u policiji niti da imamo bilo kakav kontakt sa njima. Ako nas neko naljuti, pravdu je dijelila mafija. I morali smo da držimo jezik za zubima. Nikada nismo smjeli da razgovaramo o detaljima ubistva sa drugim članovima, mogli smo da razgovaramo samo sa šefom koji ga je naručio. Morali smo da služimo našoj mafijaškoj porodici, uvijek. I morali smo da držimo emocije i lične probleme van posla.
Bio sam jedan od najmlađih članova sicilijanske mafije, iako sam došao iz porodice koja nije imala nikakve veze s tim. Bio sam jedan od njihovih ubica u koga su imali najviše povjerenja, i za to što sam radio sam bio veoma dobro plaćen. Posjedovao sam dobre sportske automobile, kupio sam dvije velike kuće. Mogli smo da se dokopamo automobila koji nisu ni pušteni u prodaju na italijanskom tržištu. Nikada ne bismo morali da čekamo mjesecima kada kupujemo kuću, možete se useliti dan nakon što se dogovorite o cijeni. Ako nam je bila potrebna medicinska njega, nismo čekali u redu. Najopipljivija prednost je bilo poštovanje: nikada nisam stajao u redu u barovima, klubovima ili prodavnicama, a u restoranima nikada ne bih morao da platim, osim ako sam to htio. Štitila nas je “Porodica“ koja je svjedocima plaćala da ne govore, a novinarima da ne pišu.
Da li je bilo negativnih aspekata biti mafijaš?
Često, posebno tokom mafijaških ratova, izlazio sam iz kuće i pozdravljao se sa svojom djecom kao da je poslednji put. Nisam ni znao da li ću se vratiti na ručak. Ali strah od ubistva ili šanse da ću završiti u zatvoru bio je nadjačan mojim osjećajem lojalnosti i povjerenja prema svom šefu. To mi je dalo snagu da prevaziđem sve strahove. Bio sam vojnik. Moj general me je poslao da ubijam ljude. Morao sam to da uradim, odbijanje nije dolazilo u obzir. Mafijaši izvršavaju naređenja data odozgo, baš kao vojnici u ratu. Ali sjećanje na moje žrtve proždiralo mi je um um. Ubijao sam ljude sa kojima sam zajedno jeo, ljude koji su mi vjerovali. I dok su njihova tijela gorela u jarku, ja sam uživao napolju.
Daću vam primjer. Pinučo di Leo. Bio je jedan od mojih najboljih prijatelja. Naredili su mi da ga ubijem. Znao je previše i bio je osumnjičen da je izdao Porodicu. Bio sam primoran da ga ubijem. Još uvijek imam noćne more o tome svake noći, kao i o drugim muškarcima koje sam ubio. Proganjaju me noću.
Kako ste na kraju postali doušnik?
Uhapšen sam u noći 26. februara 1993. godine, dan nakon što sam ubio Di Lea. Policiju je obavijestio neko ko se nije predstavio i rekao im da sam ja ubica i gdje mogu da me nađu. Kada je policija došla u moju kuću da me uhapsi, skoro mi je laknulo. Samo nekoliko minuta ranije primijetio sam auto parkiran ispred moje kuće. Bio je to “pežo 205” i u njemu sam vidio nekoliko muškaraca. Nisam ih prepoznao, ali su mahali pištoljem. U tom trenutku sam shvatio da ću doživjeti istu sudbinu kao Di Leo. Policija mi je spasila život. Zato sam godinu dana kasnije, 1994. godine, odlučio da postanem doušnik.
Shvatio sam da me je šef izdao. Bilo je to vrijeme kada su pokušavali da podmlade redove mafije. Godine 1992. mafija je izvršila mnoga ubistva, uključujući i atentate na sudiju Đovanija Falkonea. Bio je veliki pritisak na sve i mnogi mafijaši su počeli da pričaju. Šefovi su bili odlučni u stavu da je bolje da ljudi poput mene, koji su čuvali svoje tajne, budu mrtvi.